'NE ZANIMA ME AKO U POVIJESTI OSTANEMO ZAPISANI KAO BARBARI' Travestija u kojoj se lako prepoznati

U posljednjih petnaestak godina iz ogrtača rumunjskog novog vala izišlo je desetak zaista dobrih redatelja. Napravili su mnoge dobre filmove, ali filmove koji imaju isti problem: naime, strašno su nalik. Nalik tako da se pokatkad čini da svi variraju jedan te isti film.

Ako se to može prigovoriti drugim rumunjskim režiserima, ne može Radu Judeu. Jude (1977) najsvestraniji je i najoštroumniji među režiserima rumunjskog vala. Karijeru je otpočeo “Najsretnijom djevojkom na svijetu” (2009), sjajnom satirom na mlado potrošačko društvo. U rumunjske nacionalne mitove zarezao je crno-bijelim “balkanskim vesternom” “Aferim!”, filmom koji izvore balkanskih boljetica traži u povijesnom začetku, na prijelazu 18. u 19. stoljeće.

Nakon “Aferima!”, Jude se latio najpotisnutije teme rumunjskog društva, a to je uloga Rumunjske u holokaustu. Napravio je “Naciju mrtvih” (2017), eksperimentalni konceptualni dokumentarac u kojem je montažno spojio idilične fotografije iz jedne rumunjske foto-radnje 1941., te antisemitske govore i svjedočenja o pogromu Židova u istoj eri.

Jude je - ukratko - režiser koji svakim filmom pokušava nešto drukčije. A to vrijedi i za njegov posljednji film “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari” koji je prošle godine pobijedio na festivalima u Karlovim Varyma i Vukovaru.

Provokacija Judeovog filma kreće već od naslova. “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari”, naime, citat je iz ulomka govora rumunjskog diktatora Iona Antonescua (1882-1946) koji je u ime obrane i čistoće nacije počinio puzeći pogrom nad više stotina tisuća Židova. Poput mnogih istočnoeuropskih desnih diktatora, i Antonescu je nakon pada Zida postao predmet historiografske revizije. Toj je reviziji pomoglo to što su Antonescua (kao i Dražu) poratni komunisti osudili i strijeljali, ali i to što nije bio klasični fašist, nego ekstremni konzervativac.

Judeov film hibridni je mockumentary koji pomalo podsjeća na Žilnika ili Makavejeva. Junakinja filma je kazališna redateljica Mariana Marin (Ioana Iacob) koja za državni blagdan priprema veliki kazališni projekt na glavnom gradskom trgu. Zamisao junakinje je da u javnom prostoru inscenira igrokaz u kojem će Rumunje suočiti s vlastitim antisemitizmom - štoviše, s antisemitizmom kulturnih velikana kao što su Cioran, Eliade ili Eminescu. Redateljica - ukratko - radi pravi “frljićevski” projekt, a taj projekt sasvim frljićevski nailazi na zapreke, od rogoborenja statista do sabotaže gradskog pročelnika za kulturu.

Jude pri tom neprestance opkoračuje granicu igranog i dokumentarnog. Glumica Iacob tako u prvoj sceni u kameru govori kako će ona - glumica Iacob - igrati redateljicu Marin. Jude u film uvrštava inserte iz filmske glorifikacije Antonescua snimljene ranih 90-ih. Film na koncu završava spektakularnom travestijom. Na trgu se izvodi predstava producirana u svrhu filma, a svjetina - niste iznenađeni - ushićeno plješće fašistima.

Nije čudo da je Judeov film doživio uspjeh baš na istočnoeuropskim festivalima. Istok Europe inficiran je nacionalizmom i antisemitizmom, a argumenti s kojima taj ideološki val barata originalni su i posvuda isti otprilike koliko i Mc Donald’s. U Judeovoj se crnohumornoj travestiji - ukratko - lako prepoznati.

Što reći doli - aferim!