Neizmjerno talentirana, lijepa, uspješna, ali vječno postrani, autsajderica, tuđinka, uvijek "ona tamo druga".
Gdje god da je Mira Furlan živjela, govori mi Radovan Marčić, nigdje se do kraja nije smjela osjećati kao kuće. Iz Zagreba je 90-ih protjerana kao izdajica, u Beogradu dočekana kao ustaša, u Americi interpretirana kao imigrantica.
- I danas se osjećam posramljeno jer uza sve što sam učinio, možda sam mogao učiniti i više za nju, a koliko su tek mogli i morali učiniti neki drugi. U Hrvatskom društvu dramskih umjetnika potpisali smo doduše peticiju, protest protiv pogroma Mire, no to se čulo slabo. Mi se ovdje jako loše odnosimo prema velikanima, nama svi postaju dive i zvijezde tek kad umru. Glumci su osjetljiva bića, ranjiva, ponekad i granično luda i treba ih držati kao kap vode na dlanu. A Mira Furlan bila je velika. Punokrvna žena i glumica, femme fatale još od Zvečke i Kavkaza, ali meni usto i sestrica iz vrtića, naime, otad se znamo - govori Marčić, naš gastrokritičar, pisac, scenarist, kazališni i filmski redatelj koji je s tragično preminulom glumicom prijateljevao desetljećima.
Ta njezina izolacija, svojevrsna izdvojenost od okoline zrcalila se, kaže, u cijelom njezinu životu, od kuće u Los Angelesu, daleko od velegradske vreve, na brdu, neposredno uz znak Hollywooda (doslovno kraj slova H, kaže) gdje su joj u vrt dolazile i životinje koje bi joj pile vodu iz bazena, pa do restorana u kojima je jela kad bi stigla u posjet Zagrebu. Najviše se voljela skriti u Malom baru kod Ane Ugarković.
- Tamo je tražila neki zaklon, škuribandu - kaže Marčić.
Da je Furlan u teškom stanju Marčić je znao već neko dulje vrijeme. Javili su mu da sve vodi prema tome da se neće izvući. Borila se s virusom zapadnog Nila koji joj je prenio zaraženi komarac i dva je mjeseca bila u komi.
- Nije to znalo puno ljudi, držalo se to kao tajna, sve se odvijalo daleko od javnosti i medija, a iako smo očekivali najgore, nadali smo se da bi se nešto moglo promijeniti, čak su postojali neki znaci oporavka - govori.
Međutim, u petak rano ujutro po našem vremenu prvo preko Twittera i Instagrama, a onda i medija u regiji pročula se tužna vijest.
- Mira je umrla u svom domu u Los Angelesu i to nakon što joj je isteklo osiguranje pa su je morali odvesti iz bolnice. U Americi su nemilosrdni kad je o tome riječ, a cijene su šokantne. Teško je sada reći koliko je ta činjenica utjecala na konačni ishod bolesti, nemoguće je spekulirati - kaže Marčić.
Zadnji put uživo Marčić i Mira Furlan sreli su se prošlo ljeto, na Kvarneru. Ona je naime u Rijeci u HNK Ivana pl. Zajca igrala u predstavi "Vježbanje života". Riječki HNK bio joj je utočište, tamo se uostalom vratila 2016. kao Kasandra, prvi put uopće na pozornicu nekog hrvatskog nacionalnog kazališta nakon te mučne 1991. godine. Prvi joj je kazališni povratak bio na Šerberdžijinu Brijunu 2002., opet u jedan izdvojeni prostor, na otok, hodočastilo se gledati je kao Medeju.
"Vježbanje..." je režirao intendant riječkog HNK Marin Blažević i on je glumice iz predstave, Miru Furlan, Nevu Roščić, Oliveru Baljak i druge odveo na ručak u restoran Draga di Lovrana.
Zvali su u jednom trenutku i Marčića, ali on nije htio smetati pa se s Mirom sastao nakon toga na piću.
- Sjeli smo u jednu divnu malu konobu, krčmu, i razgovarali smo puno. Najviše o toj predstavi, ona mi ju je opisivala u detalje jer ju nisam uspio pogledati. Pričali smo i drugim stvarima, ali ni po čemu to nije bio poseban susret. Trebao je biti tek jedan u nizu, i zato mi još teže pada - kaže.
Furlan se toliko svidio angažman, a svidjela joj se i Rijeka i atmosfera u gradu i odnos pema njoj da je ozbiljno razmišljala o tome da kupi kuću na Kvarneru. Od Radovana je tražila da joj pomogne naći neku.
- I jesam, našao sam joj, u Lovranu, ali to nismo stigli realizirati - kaže utučeno.
- Imala je dakle planove da se jednom trajno vrati ovdje - pitam ga.
- Da, ozbiljno je razmišljala o tome, jer zaljubila se u Jadran, iako je mene iznenadilo da je odabrala Kvarner, a ne nešto južnije.
- O povratku u Zagreb nije razmišljala?
- Nikako.
Njezin odnos sa Zagrebom bio je kompliciran i prije bi prodala stan u Zagrebu zbog kuće u Lovranu nego se vratila u njega, kaže. U jednom od intervjua u povodu nastupa u riječkom HNK pitali su je kako danas gleda na svoju izjavu da je izgubila jedan grad, a dobila drugi (misli se na Zagreb i Rijeku).
"Nisam ja samo izgubila grad, nego je i grad izgubio mene. Ali to je neka druga priča. Ovaj grad, Rijeka, uvukao mi se pod kožu i nadam se da će se suradnja nastaviti", rekla je tada novinarki Novog lista. Marčić danas govori da je Mira u Rijeci sigurno našla neku utjehu zbog svega što joj se događalo u Zagrebu.
U trenutku kad je zbog veze i braka s redateljem Goranom Gajićem uoči Domovinskog rata živjela na relaciji Zagreb - Beograd, naime, zbog strašnog pritiska medija i brojnih prijetnji i napada glumica je trajno odselila u Ameriku. Tamo je jedno vrijeme čak i konobarila. U HNK je otkaz dobila još i prije. Čim je glavne uloge počela dobivati u beogradskim kazalištima 90-ih.
- Pričala mi je kako joj nisu dali ni da se vrati po svoje stvari. Kad ljudi kažu da su Miri zatvorena vrata HNK, to je doslovno bilo tako. Ona doslovno nije mogla u svoju garderobu, zaključali su joj vrata. Bušili su joj gume, razbijali prozore i pisali uvredljive grafite na zgradi, prijetili joj smrću - prisjeća se.
Ali također opisuje još jedan detalj.
- U Zagreb je u zadnje vrijeme dolazila jednom ili dvaput godišnje. Ne uvijek, ali ponekad bi zajedno sjeli na ručak. Ljudi su je pozdravljali na ulici. I to joj je sigurno godilo. Jer nekad su je na tim istim ulicama pljuvali i vikali joj da je četnička ku*va - prisjeća se i dodaje da mu kroz glavu prolazi svaki put kad se iz nekog razloga nisu uspjeli naći.
- Misliš da imaš vremena, govoriš 'sljedeći put, sljedeći put'...
Njih dvoje pohađali su isti vrtić, istu osnovnu školu, ali i srednju. Sve to na Šalati, u razdoblju od 1958. do 1973.
- Bio je to vrtić kraj Medicinskog fakulteta koji je počeo kao mala baraka, a koji su za svoju djecu osnovali djelatnici Medicinskog fakulteta. Zvao se Radost, a na ulazu je ispod naziva pisalo 'nezaposlenima ulaz zabranjen'. Kad su nas djecu pitali u koji vrtić idemo, mi smo uvijek odgovarali: U Radost - nezaposlenima ulaz zabranjen. Smatrali smo da je to ime vrtića - kaže Marčić uz smijeh.
Tog se razdoblja danas slabije sjeća, ali priča mi o vrtićkoj teti Veri Vigato koja se poslije udala za bivšeg supruga Žuži Jelinek, pa je i sama postala - Jelinek.
- Ona nam je svirala klavir, a mi smo puno radili u vrtu, sadili i kopali zemlju - kaže.
Rođeni su inače u istom mjesecu, rujnu, ali Mira Furlan godinu dana kasnije, 1955. godine, a zajedno su išli i u osnovnu školu.
- Da vam budem iskren, sad kad gledam, sve do iza srednje škole gotovo da se sa Šalate u grad nisam ni spuštao. Pohađali smo XVI. gimnaziju, koja mi je bila pet minuta pješice od stana, u Mesićevoj, a to vam je tada bila škola s dva ženska razreda i jednim miješanim, što je nama malobrojnim dečkima bilo jako zanimljivo. Praktički je to bila ženska škola. Jako puno engleskog smo učili tamo, i dobro ga naučili - kaže Marčić i prisjeća se kako je Mira Furlan glumila u srednjoškolskoj predstavi "Live like Pigs" prema tekstu Johna Ardena.
- Mislim da je to njezina prva uloga, i tu je sve počelo. Tu se zaljubila u glumu. Ali morate znati da se ta predstava u to vrijeme smatrala za nepoćudnu, zabranjenu i pomalo skandaloznu.
Ranih 70-ih cijelo je društvo redovito išlo u &TD.
- U to vrijeme &TD je bio kazališna meka, ne samo Zagreba ili Hrvatske, nego gotovo pa svijeta. Ionescu bi jedan dan imao premijeru u Parizu, a drugi bi već igrao kod nas, tu je dolazio i Tom Stoppard, koji je kasnije snimao film u Zagrebu.
Mira Furlan upisala je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a Marčić komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, ali družili su se i tijekom studija. Kad je nakon Filozofskog fakulteta upisao režiju, Mira je bila na završnoj godini.
Igrala je u predstavi "Šest žena Henrika VIII.", ona je igrala jednu od žena, a Henrika je igrao Božidar Alić. Marčič je bio kao student asistent na probama. Nakon završetka studija istu je predstavu postavio Marčić, kao vanjski suradnik Akademije, sa studentima područnog studija u Osijeku.
- Ali Mira je onda glumila i u mojoj predstavi u SKUC-u. Riječ je o 'Novim patnjama mladog W.' istočnonjemačkog pisca Ulrich Plenzdorfa. Ona je, naravno, već strelovito gradila veliku karijeru - kaže. Bio sam presretan jer je prihvatila ulogu.
Otkriva i jednu tajnu. On i Mira dopisivali su se kad je on služio vojsku. Njezina su pisma često bila teška i puna očaja, imala je neke ljubavne i obiteljske probleme.
- Možete misliti kako je to. Ja u Sremskoj Mitrovici u kasarni, a stiže dramatično Mirino pismo. O sadržaju radije ne bih. Ali mogu reći da se Mira lako zaljubljivala i često patila, njezine su ljubavi bile fatalne. Pisala je stvari u stilu: 'Ne daj da nas smrt rastavi'. Bila je strašno lijepa. Ugledao bih je pred Zvečkom još iz daleka. Bilo vas je pomalo strah prići joj. Muškarci su oko nje bili nesigurni. A ja sam je doživljavao bratski, kao sestricu iz vrtića - smije se.
Pričamo o njezinu karakteru, a Marčić je ovako opisuje: "Mira nikad nije bila Štefica Cvek, ako me razumijete, ona je bila Susan Sonntag. Njezini intervjui nisu bili za ženske žurnale koji se čitaju u frizerajima. Bila je prkosna, direktna, bez dlake na jeziku, jaka žena, revolucionarka i jako jako obrazovana".
I da, bila je ogorčena, očekivala je zaštitu kolega, ali ona je izostala osim u njezinu užem krugu glumica s kojima je do zadnjeg dana bila velika prijateljica. Žena poput Katje Zubčić ili Ana Marije Šutej, danas Fabris.
Ipak, Mira i Radovan najviše su se zbližili u posljednjih 20 godina. Osim što joj je tražio nekretninu na Kvarneru, razgovarali su i o mogućnosti suradnje na nekoj novoj predstavi.
Često su se dopisivali mailom, ona se oduševljavala Opatijskom rivijerom, a vodstvo HNK u Rijeci nudilo joj je suradnju koja se trebala nastaviti i u budućnosti. Kad bi sa suprugom unajmila brod i putovala Jadranom, Marčić joj je sastavljao itinirer putovanja i predlagao gdje jesti.
- Otkrivao sam joj uvale i restorane, na Visu i Korčuli najviše, a kako je riječki HNK od nje u Hrvatskoj ponovno napravio zvijezdu, a ona se zaljubila u more, sve je nekako vodilo prema tome da ćemo je ovdje možda gledati trajno. Također, predlagao sam joj da svoju hit knjigu 'Totalna rasprodaja', što su većinom kolumne koje je objavljivala u Feralu kao pisma emigrantice iz Amerike, prevede na engleski. Tu bi zaradila dobar novac, jer bi to bio još jedan njezin američki uspjeh - kaže.
Čini mu se čak da je i nova garnitura u HNK Zagreb imala šansu ispraviti prošlost.
- Trebalo je pokušati. Bila je ogorčena na to kazalište i jako je zazirala od hrvatskih medija. Ali trebalo se nešto učiniti...
Kako će je pamtiti, pitam ga, po kojim anegdotama?
- Nikad nisam bio dobar u prepričavanju anegdota i pričica, ali mogu reći da ću je pamtiti kao veliku divu, po svemu vrlo upečatljivu osobu. Došli bi u Dubrovnik, ona bi glumila Marinkovićevu 'Gloriju' na Ljetnim igrama, onako sva moćna, preplanula, u sjajnoj režiji Georgija Para... O tome smo najviše pričali, nikad je nisam previše pitao za tračeve o njezinim muškarcima i nesretnim ljubavima. Kad je upoznala Gorana Gajića, ništa otprije više nije bilo važno, siguran sam u to. On ju je osvojio, a riječ je o nevjerojatno finom čovjeku.
Marčić će još na kraju reći kako joj je mana bila da se često možda i odveć lako oduševljavala ljepotom. Prepuštala se idejama i ljudima, a onda kad to ne bi ispalo kako je očekivala, strašno bi patila.
- Zato je cijeli život imala te dramatične uspone i padove, ali sad pretkraj nekako je sve sjedalo na svoje mjesto i izgledalo da će smiraj života provesti mirna i zadovoljna.
Jedno što Marčića nikad nije pitala, kako je Zagreb prošao u potresu. Grad koji ju je toliko ranio možda ju takav jednako ranjen - nije ni zanimao.