U načelu je dobro da kinematografija reagira na vruće političke događaje. Kad u nekoj kulturi filmovi to rade, tada budu i relevantni i gledani. No, filmovi o vrućim političkim temama imaju polazišni problem. Naime, ono što je u jednom trenutku goruća politička tema već sutra može ne biti. A film ima svoj ciklus razvoja i nastanka koji u Hrvatskoj obično traje oko četiri godine. Može se dogoditi da ga politička povijest pojede kao lanjske novine.
Ta se prijetnja nadvijala se i nad filmom „A bili smo vam dobri“ redatelja Branka Schmidta. Jer, Schmidtov film očito je zamišljen kao svojevrsna filmska obrada onog što je pred desetak godina bio „šatoraški“ pokret. U to doba, šator u Savskoj mjesecima je bio glavna tema, a pobuna branitelja protiv ministarstva obrane, a zapravo protiv liberalne vlade i predsjednika, usmjerila je razvoj zemlje do danas.
Redatelj Schmidt je prema priči Josipa Mlakića i uz scenariste Sandru Antolić i Ognjena Sviličića osmislio film o šatoraškom ambijentu i likovima. Vrijeme je, međutim, učinilo svoje i „pojelo“ aktualnost. Stoga se Schmidt sa scenaristima odlučio na zanimljivu i rizičnu scenarističku odluku. Svoj je film smjestio u ambijent reprizne braniteljske pobune, svojevrsnog Šatora 2.0.
Taj Šator 2.0. zbiva se u urušenom zagrebačkom Paromlinu, zgradi koja je u Schmidtovom fikcionalnom scenariju bila mjesto uvježbavanja prvih postrojbi ZNG. Zato je zgrada namijenjena za Muzej domovinske zahvalnosti. Ali, potres ju je urušio, statičari predlažu uklanjanje, a iza svega stoji investitor koji kani graditi šoping mol. Stoga ocvali veterani koje predvodi Crni (Slaven Knezović) organiziraju zaposjedanje paromlina i traže da im se ukaže ministar (Dražen Šivak). Osoba za komunikaciju između njih i vlasti je Hunta (Goran Navojec), neka vrsta fikcionalnog Josipa Đakića: veteran koji je sad u politici i skrbi da se protest ne otrgne protiv vlasti.
Junak Schmidtovog filma je veteranska legenda (Rene Bitorajac), čovjek koji je i sam prošao grdna razdoblja u životu. Još uvijek tabletama liječi PTSP, jedva se izbavio iz alkoholizma, a sa sinom i suprugom TV novinarkom izgubio je svaki kontakt. Organizatori prosvjeda zovu ga da se priključi, jer ga veterani cijene. Junak je isprva neodlučan. No, kad shvati da i Crni i Hunta zapravo obigravaju oko vlasti, on postaje radikalniji od njih: među ostalim, donijet će pred Paromlin i legendarne plinske boce. Sve vrijeme se oko paromlina smuca i niz drugih likova. Tu su branitelji, njihova politički radikalizirana djeca (jedan od njih, Paško Vukasović, neonacistički je huškač), ali i okolna dječurlija kojima je sve to buntovno i kul.
U komorni film od 80 minuta Schmidt je sa scenaristima briketirao cijelu političku fenomenologiju „šatoraštva“: veterane koji su ogorčeni jer vjeruju da ih se zanemaruje; njihovu radikaliziranu djecu, razne inačice Danijela Buzuka; javnost koja ih prezire i smatra privilegiranim parazitima. Na koncu, film prikazuje i cinični odnos veterana i vladajuće politike: pobune su dozirane po potrebi, a revolt pušten iz boce se uvijek pogasi s novcem, i još malo novca.
Sve se to prikazuje kroz očište glavnog junaka koji je 80 minuta u kadru, koji funkcionira kao alter ego autora i moralni orijentir. Lik kojeg glumi Bitorajac je ratni heroj, ali skeptičan prema protestu. Pobjesni kad klinci na paromlin našaraju svastiku, revoltiran je što mladi neonacist indoktrinira dječurliju. Kroz Bitorajčev lik, scenaristi i redatelj izriču poglede koji su bliski njihovima (i našima), pretvarajući ga pomalo u svog trbuhozboračkog portparola. Na taj se način „A bili smo vam dobri“ pretvara u svojevrsnu filmsku kolumnu s kojom se uglavnom čovjek može složiti, ali u kojem ilustrativno-didaktički sloj jede onaj dramski.
Jedan od mogućih načina da se to izbjegne bi bio da se redatelj odlučio panoramskije zahvatiti život vlastitih likova: njihove pozadinske sudbine, probleme, propale brakove, alkohole, terapije. Schmidt se, međutim, dijelom i iz produkcijsko-pandemijskih razloga odlučio striktno na jedan prostor i striktno na točku gledišta jednog lika.
Film ima dosta vrlina. Atmosfera adventskog, zimskog Zagreba i ruševnog Paromlina je sugestivna. Darko Hacek je vrlo dobro snimio film, sve u kadrovima/sekvencama, u čudno bolesnom koloritu. Rene Bitorajac je jako dobar. Kao glumac je fino ostario, dobio je neku muževnu zrelost na način Seana Conneryja, pa je konkurenciji ovogodišnje Pule, u kojoj dominiraju ženske teme i ženske priče, očit kandidat za mušku glumačku nagradu. Zanimljiv prinos filmu dao je bosanski protestni roker Damir Avdić. Ne samo da je potpisao muziku filma, nego i njegov moćni, mračni song „Mrtvi su mrtvi“ otvara i zaključuje film. Kao i film, i taj song izriče eksplicitnu poruku. U pjesmi je ta poruka tipično avdićevski brutalno izravna: jebale vas, pjeva Avdić, zastave na pola koplja.
Ima tu, ukratko, emocije, ima nekog mraka i sirove izravnosti koja zarazi. Stoga je šteta što su Schmidt i scenaristi zastali na prvom zubu, na nabacivanju poante. „A bili smo vam dobri“ bi bio bolji film da više pripovijeda, a manje ilustrira.