Za Zlatni Studio za film godine ovaj put konkuriraju i debitanti u dugom metru i najiskusniji redatelji. Žanrovski međusobno vrlo različiti, pojedini filmovi u konkurenciji, osim toga, donose i posebne vrijednosti u odnosu na čitavu hrvatsku kinematografiju.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
STRIC
“Stric” redateljskog dvojca Mardešić i Kapac film je koji ne sliči ni na jedan hrvatski naslov koji smo dosad gledali. Istodobno, njihov je film i nalik, a i savršeno se uklapa u jedan od najzanimljivijih trendova u svjetskom filmu posljednjih godina: to su konceptualni, politički horori.
Film dvojice debitanata prati obitelj koja svakog dana nanovo i nanovo proslavlja Badnjak. Svakog dana obitelj ugošćuje i tetoši istog strica koji je stigao iz Njemačke. Ambijent su možda - a možda i nisu - hrvatske 80-e. A onda se ispostavi da ta čudna situacija ima još čudnije razjašnjenje.
”Stric” ima originalnu ideju, oštricu političke provokativnosti, a zahtjevnu dramaturgiju stalnog ponavljanja autori su izveli spretno. Točka na i su izvrsni glumci, od doajena Mikija Manojlovića do najmlađeg Roka Sikavice te od Gorana Bogdana do briljantne Ivane Roščić.
NOSILA JE RUBAC ČRLENI
Film redatelja Gorana Dukića i scenaristice Sandre Antolić mogao bi se opisati kao zagorski seoski mjuzikl s glazbom legendarnih Cinkuša. Ali - to ne bi bio dostatan opis ovog neobičnog filma. Jer - “Nosila je rubac črleni” je i mjuzikl, ali i ruralna komedija i ratna drama. Film je igrani, ali dobrim dijelom i animirani.
Uz glavnu junakinju (Nataša Dorčić), glavni je junak jedan praščić koji govori, a da bi sve bilo još neobičnije, tu je i narator: ništa manje nego nacrtani, krajputaški Isus. “Nosila je rubac črleni” - ukratko - postmodernistička je košara najšašavijih i naoko nespojivih ideja. No, uza sve to treba dodati i ono najvažnije: to je pravi, topli feelgood movie koji zida filmsku posvetu jednoj prekrasnoj regiji.
SIGURNO MJESTO
“Sigurno mjesto”, prvi dugi film Jurja Lerotića (pamtimo ga po polusatnom igranom filmu “Onda vidim Tanju”), bez konkurencije je najnagrađivanije ostvarenje hrvatske kinematografije zadnjih godina. Ovog ljeta na uglednom festivalu u Locarnu dobio je tri nagrade, za najbolji film, za najboljeg redatelja i najboljeg glumca (Goran Marković), a u Sarajevu je redatelj dobio dvije nagrade, za najbolji film, ali i za najboljeg glumca: on naime igra jednu od tri glavne uloge u svom dugom debitantskom radu.
Priča je autobiografska i iznimno dramatična: Bruno (tako se zove lik koga igra Lerotić) primio je svojevrsni poziv u pomoć brata Damira (Marković), koji živi u Novom Zagrebu. Tamo ima što vidjeti, Damir je sav u krvi, očito je pokušao samoubojstvo, ali nije imao snage ići do kraja. U dogovoru s majkom (Snježana Sinovčić Šiškov) odlučuje ga na brzinu preseliti u rodni Split, no po onome što uslijedi, to možda nije bila najmudrija odluka.
Čitava drama zbiva se u rasponu od 24 sata, događaji su zgusnuti, film traje samo 102 minute, ali o protoku vremena i ne razmišljate. Više vas zanima kako će se rasplesti odnos između braće.
ŠESTI AUTOBUS
“Šesti autobus” svakako je najveće iznenađenje ovogodišnje kinosezone, pogotovo kad je hrvatski film u pitanju. Tko bi rekao da ratni žanr može danas u tolikom broju privući publiku u kina (zasad više od 30.000 gledatelja), i to još o tako mučnoj temi kao što su ratni zločini u Vukovaru.
Redatelj Edo Galić i njegov sin Dominik već su surađivali na filmu “Za ona dobra stara vremena” (2018.), ovaj put im se radnja odigrava u dva razdoblja – 1991. i 2008. – što nije loše, jer nam daje perspektivu zbivanja u vukovarskoj regiji, ta nije baš ohrabrujuća, ali sve je bolje od onih nekoliko zastrašujućih mjeseci s početka devedesetih.
Galić otac i sin prije ovog filma napravili su dvije serije o vukovarskim braniteljima, i tijekom snimanja doznali su priču o “šestom autobusu” (pet ih je završilo u logoru na Ovčari), čiji su putnici svi odreda nestali, no kad se zna tko ih je vozio (srpski koljači), nema šanse da je itko preživio.
MARGINALCI
Film “Marginalci” započinje velikim natpisom u kojem nas obavještava da se Hrvatski audiovizualni centar razbacuje milijunima a za ovaj film nije izdvojio niti jedne jedine kune. “Marginalce” je producirao varaždinski Kerekesh teatar, koji je prije tri godine imao “probni balon” s komedijom “Ufuraj se i pukni”, koja je također ostala bez HAVC-ove potpore, skupili su 17.500 gledatelja, što nije malo kad je hrvatski film u pitanju, ali je premalo za bilo kakvu nadoknadu troškova snimanja.
“Marginalci” kotiraju znatno bolje, najgledaniji su domaći film ove godine s nešto više od 45.000 gledatelja, što je u ovim vremenima svojevrstan rekord, pogotovo za hrvatsku kinematografiju. To je prvenstvena zasluga ekipe filma, koja obilazi ne samo multiplekse nego i domove kulture u manjim mjestima po sjevernoj Hrvatskoj.
Druženje glumaca s publikom “uz pivicu” neizostavni je dio programa, a kao i za “Ufuraj se i pukni”, istaknuli su parolu “Dosta nam je hrvatskih filmova o ratu, dosta nam je tragedije i drame, treba nam smijeha, veselja i komedije”, što je očito dobro funkcioniralo.
