Na otvaranju filmovi o majstorima ćevapa Danisa Tanovića i omnibus Béle Tarra

Wim Wenders prvi put je bio u Sarajevu prije deset godina kada je predstavio svoj – za to razdoblje – revolucionarni 3-D dokumentarac „Pina“ o glasovitoj koreografkinji Pini Bausch. Sada dolazi opet, ali kao počasni gost, jer će primiti Zlatno srce Sarajeva za svoj cjelokupni opus. Tom prigodom održat će i masterclass na kojem će predstaviti restauriranu kopiju svog filma „Hotel od milijun dolara“, koji nas je davne 2000. poprilično zbunio, ali danas možda ostavi posve drukčiji dojam.

Najveća vrlina ovogodišnjeg Sarajevo film festivala, koji se održava u jeku pandemije, jest što ne priznaje koronavirus. Naravno, zdravstvene mjere su vrlo stroge, ali gostiju i gledatelja bit će dosta, a filmova itekako puno.

Nova specijalna nagrada

Uvedeni su i novi programi, „Suočavanje s prošlošću“ u kojem ćemo vidjeti mini-retrospektivu provokativnog danskog dokumentarista Madsa Brüggera (bio nam je česti gost u Zagrebu), i još nekolicinu zanimljivih ostvarenja, među kojima se izdvaja film Gorana Matića o atentatu na kralja Aleksandra I., u kojem autor poznati događaj predstavlja iz razmjerno novog ugla.

Novina je specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti, selektirani su i filmovi koji će se za nju natjecati, među njima su i ostvarenja koja smo već vidjeli, naša „Murina“ u Puli je osvojila tri nagrade, ali tu je i hvaljena „Košnica“ kosovske redateljice Blerte Basholi, pohvaljena u Sundanceu.

Novina su i novi festivalski prostori, od kojih je najvažniji friško izgrađeni sarajevski multipleks Cineplexx sa osam dvorana (pokraj hotela „Holiday Inn“): taj će znatno olakšati terminiranje filmova, iako su sve ulaznice već rasprodane (naravno, one raspoložive, budući da se smije koristiti samo 60 posto kapaciteta tih dvorana).

Za široku publiku

Dva najvažnija prostora ipak i dalje ostaju ljetna terasa „Metalac“ i dvorana Sarajevskog narodnog pozorišta. U prvom se prikazuju filmovi namijenjeni širokoj publici, a u drugom su oni iz natjecateljskog programa. Igranih se filmova za nagradu bori devet naslova, Hrvatsku će u njemu zastupati već spomenuta „Murina“ Antoanete Alamat Kusijanović.

Danas će na svečanom otvaranju biti prikazana dva filma, „Pisma s krajeva svijeta“ omnibus sastavljen iz priloga sarajevske škole mađarskog redatelja međunarodne reputacije Bele Tarra, međutim, najveća će se gužva stvoriti pred ulazom za projekciju novog filma Danisa Tanovića „Deset u pola“, međutim, nema straha da će mnogi ostati bez ulaznice, jer se to djelce prikazuje bar na desetak lokacija. Scenarij je napisao sam Tanović s Nikolom Kuprešaninom, a zaplet je pomalo luckast. Izudin Bajrović i Branko Đurić igraju dvojicu majstora u pravljenju ćevapa, neprestano se nadmeću ali su zapravo prijatelji.

Kad jednog jutra u prodavaonicu jednoga od njih navrati gošća i Zagreba, jer želi pojesti najbolje ćevape u Sarajevu, vlasnik je dobronamjerno pošalje svom kolegi, budući da zna da ovaj tek nakon prve mušterije smije popiti prvu kavu. Prijateljski čin krivo je protumačen i uskoro čitavo Sarajevo bruji o tome što se dogodilo. Tanović inače ima na festivalu još jedan film, petnaestminutni dokumentarac koji je režirao s Damirom Šagoljem, inače direktorom fotografije, „Kad smo mi bili oni“, koji podsjeća Bošnjake da su i oni nekad bili u situaciji izbjeglica s Bliskog i Srednjeg istoka.

Nepravedno je bilo što izdvajati iz obilja filmova, no ne bi smjeli propustiti dokumentarac „ŽŽŽ“ Janka Baljaka (puni mu je naslov „Živio Želimir Žilnik“) koji se bavi opusom novosadskog filmskog provokatora, koji je 1969. dobio Zlatnog medvjeda za svoj igrani prvijenac „Rani radovi“, na zgražanje politički podobnih domaćih kritičara, a zatim se prebacio na najrazličitije filmske vrste. Prvi je u regiji sustavno počeo nizati priče o migrantima.

Nezavisna produkcija

Posebne su poslastice kanski laureati „Titan“ i „Junak“. Prvi je dobio Zlatnu palmu u Cannesu, režirala ga je Julia Ducournau, njezin film „Sirovo“, o djevojci koja osjeća potrebu za poslasticom kakva je za nju ljudsko meso, zgranuo je poneke, ali je oduševio mnoge. „Titan“ se bavi junakinjom (Agathe Rousselle) kojoj ubijanje ljudi također nije strano, ona u glavi ima pločicu od naslovnog materijala i to joj pomjera osjećaj realnosti. Upravo nenormalno obožava automobile (to malo podsjeća na „Sudar“ Davida Cronenberga), a zatim se vezuje za mladića koji je prije toga nestao na deset godina. Vincent Lindon jedino je poznato glumačko ime u filmu.

Svojim novim ostvarenjem „Junak“ dvostruki oskarovac Asghar Farhadi („Nader i Simin se razvode“, „Trgovački putnik“) opet se vratio u Iran, iako film za svaki slučaj ima francuskog koproducenta. Njegov junak Rahim (Amir Jadadi) je u zatvoru zbog duga koji nije uspio vratiti, ali kad ga puste na dva dana na slobodu, on koristi to vrijeme da uvjeri čovjeka kojem duguje novac da mu oprosti bar dio te svote. Dakako, ništa se ne odigra onako kako je planirao, no Farhadi nas je već navikao na svoje meandrirajuće zaplete.

Na festivalu ima obilje studentskih i nezavisnih filmova, neki od njih su iz Hrvatske, pa ne čudi zašto tako velik broj mladih hodočasti u Sarajevo. Ni ove godine neće biti razočarani.