Na filmu davno nije viđen tako vrući "hardcore" početak. No, seks je ovom paru brzo prisjeo

Na filmu nije davno viđen takav vrući, "hardcore" početak. Tijekom prvih sedam minuta filma gledamo obiteljski erotski video nekakvog para. Video uključuje sve što se zamisliti može, sve opcije oralnog i analnog seksa, ali i perike i erotska pomagala. Par na slici zbilja uživa u onom što radi, i pri tom se s guštom snima. A to što se snimaju - ispostavit će se - grdno će im prisjesti.
Opisani uvod početak je "Zlosretne jebačine ili ludog pornića", filma 44-godišnjeg rumunjskog redatelja Radua Judea. Judeov film - koji je nastao i u hrvatskoj koprodukciji - prikazan je u utorak online unutar natjecateljskog programa 71. berlinskog filmskog festivala. Film u kojem naša kinematografija imao udio uzvitlao je priličnu prašinu, izazvao nemali ushit, pa se nameće i kao jedan od događaja virtualnog Berlina.

Junakinja Judeovog filma je Emi (Katia Pascariu), solidna i cijenjena nastavnica povijesti u elitnoj bukureštanskoj gimnaziji. Emi sa svojim suprugom vodi osebujan erotski život. Ona i suprug odlučili su snimiti kućni erotski video. Taj video, međutim, nečijom krivnjom iscuri na internet i izazove skandal. Emi upoznajemo na dan roditeljskog sastanka na kojem će se odlučiti njena sudbina. Ravnateljica je nastoji kolebljivo zaštititi, a bijesni roditelji spremaju peticiju. Nije im prihvatljivo da kroz usta involvirana u oralni seks izlazi nauk o rumunjskim svecima, kraljevima i dičnim pjesnicima.

Radu Jude (1973) redatelj je koji je iznikao u ranom "rumunjskom novog valu" te na početku karijere radio filmove slične rumunjskih redateljima 2000-ih. No, negdje od crno-bijelog vesterna "Aferim!" (2015) nadalje, Jude se potpuno odmaknuo od hiperrealističkih brbljivih drama u tranzicijskim kuhinjama. Opsesivna mu je tema postalo pretresanje po rumunjskoj povijesti, ponajprije po mračnom miksu antisemitizma, nacionalizma, autoritarnosti i kulta ličnosti. Pri tom Jude miješa igrano i dokumentarno, filmovi mu postaju eksperimentalni hibridi, bivaju sve autoreferencijalniji. Tako je u filmu "Nije me briga ako ostanemo upamćeni kao barbari" Jude inscenirao cijelu teatarsku produkciju u filmu, a da bi pobudio reakciju publike i pokazao njen spontani filofašistički revizionizam. Post-YU publici Judea bi se najlakše moglo opisati kao Želimira Žilnika na ljutim drogama.

Takav je film i "Zlosretna jebačina ili ludi pornić"“. Prvih pola sata mislite da gledate ekstravagantno režiranu dramu, ali ipak dramu. Ali, u nekom trenutku Jude se laća onog pajtonovskog "and now something completely different". Film se najednom preobražava u vizualni leksikon rumunjskog društva i tranzicije u kojem se kao pojmovi pojavljuju Vojska, Crkva, Rad, ali i - recimo - Vicevi o plavušama. Jude te "natuknice" ilustrira najbizarnijim dokumentarnim materijalom, često snimcima mobitelom. Materijal uključuje - među ostalim - monahinje koje zborski pjevaju fašističku koračnicu, izvedbu crkvene himne u šoping molu te stranog poslodavca koji na engleskom vrijeđa rumunjske radnice. A tada se film opet vraća sirotoj Emi. Njenu priču dovodi do furioznog završetka u kojem će Jude utrpati i - superheroja.
Dok gledate film, imate osjećaj da sjedite u raketi koju vozi luđak, i nemajte pojma kamo će je upraviti. Pri tom nam je Judeov svijet bolno prepoznatljiv. Jude se bavi razizemljem tranzicije u kojem se miješaju naivna potrošačka kultura, novopečena religioznost, nacionalizam i relikti sovjetskog komunizma. Poput vizualnog arheologa, Jude gradi sliku Rumunjske iz otpadaka arhitekture, murala, reklamnih natpisa i malih urbanih situacija.
Judeov "pornić" jedan je od nekoliko uvrnutih filmova koji su obilježili prva tri dana online Berlina. A jedan je od njih i "Ja sam tvoj čovjek" (Ich bin dein Mensch), film domaće njemačke redateljice Marije Schrader, inače poznate glumice koje se uspješno prebacila na režiju režirajući mini-seriju "Unorthodox". Junakinja "Ja sam tvoj čovjek" je sredovječna single-profesionalka Alma (Maren Eggert) koja dobiva kao beta-tester na trotjednu probu androida programiranog da bude savršeni, brižni ljubavnik. Android Tom (Dan Stevens) priprema Almi doručak, dvori je, laska joj i kupatilo prosipa laticama, što trezvenu, bistru i sarkastičnu Almu nepojmljivo živcira. No, odnos "para" razvija se neočekivanom putanjom i pretvara u neobičan miks SF distopije i romantične komedije.

Na Berlinaleu su prikazana još dva filma iz našeg susjedstva. Prvi je od njih mađarski film "Prirodno svjetlo" debitanta Denesa Nagya. I taj se film bavi sramnim poglavljem nacionalne povijesti: sudjelovanjem Mađara na Istočnom frontu u 2. svjetskom ratu. Tijekom 1941./2., oko 100 tisuća Mađara ratovalo je pod njemačkom komandom kao dio okupacijskih snaga u Ukrajini, a posao im se uglavnom sastojao od likvidacije partizana. Među njima je i glavni lik filma Szemetka (Ferenc Szabó), sredovječni, stoički kaplar koji nevoljko, ali i šutke promatra zvjerstva, pljačku, privođenje talaca i spaljivanje sela. Nagyev je film po temi u neku ruku inverzija "Ivanovog djetinjstva" Tarkovskog. No, Nagyev film na Tarkovskog podsjeća i stilom, pogotovo tretmanom sugestivne, mistične prirode.
Prvog dana Berlinalea prikazana je i "Tabija", film koji kao redatelj potpisuje kanadski autor bosanskog podrijetla Igor Drljača. Film nosi naslov po poznatoj gradini iznad Sarajeva. Zbiva se u suvremenom Sarajevu i priča o mladiću (Pavle Čemerkić) koji se nastoji otrgnuti od kvartovske mafije, te zaljubljuje u kćer imućnog političara koju roditelji kane poslati u Kanadu. Film je lijepo režiran, ima vizualne poetičnosti i odličnog glavnog glumca. No, dojam je da previše operira tranzicijskim stereotipima te da smo sve to ipak već gledali ranije. Među ostalim, i u sarajevskom filmu "Ljeto u zlatnoj dolini" koji s "Tabijom" dijeli i naslovnu metaforu.

Izvan konkurencije, na Berlinaleu su prikazana i dva zanimljiva autobiografska dokumentarca. "Tina" redatelja Dana Lindsaya i TJ. Martina pregled je života i rada Tine Turner, a "Per Lucio" Pietra Marcella film je o talijanskom pjevaču Luciu Dalli.