ZAGREB - Kako se čini, pokojni Miroslav Mikuljan (umro je u ponedjeljak u 68. godini) bio je najkreativniji u svom poznom razdoblju. Lišen funkcija i mogućnosti da država i društvo na njega računaju, okrenuo se socijalnim dokumentarcima s kojima je u drugoj polovici sedamdesetih i započeo redateljsku karijeru.
Neobična biografija
Film “Sam” (2008) nije primljen u službeni program Dana hrvatskog filma, ali je izazvao pažnju temom o sredovječnim samcima sa Žumberka, koji nikako da zasnuju obitelj, te efektnom fotografijom Vedrana Šamanovića , dok su prošle godine “Ljudi s mliječnog puta” odlično prošli na domaćim i međunarodnim festivalima, jer su dojmljivo prezentirali slučaj proizvođača sira i vrhnja koji će morati promijeniti profesiju nakon ulaska Hrvatske u EU.
Što je radio prije toga? Pa, imao je zbilja neobičnu biografiju. Najprije je bio odgajatelj na Golom otoku, zatim je šezdesetih stekao reputaciju amaterskim filmovima, da bi početkom sedamdesetih upisao montažu na Akademiji.
Skupi promašaj
Njegovi prvi dokumentarci ocijenjeni su kao “proračunata socijala”, ali to mu je bila odskočna daska da se dočepa cjelovečernjeg igranog filma. Ruralna melodrama “Hoću živjeti” (1982) čak je imala odjeka u kinima, no povijesni spektakl “Crveni i crni” o pobuni labinskih rudara, koji mu je osigurala njegova tadašnja zaštitnica Ema Derossi-Bjelajac, bio je skupi promašaj, koji se pamti jedino po sjajnom posteru Mirka Ilića.
Devedesetih se Mikuljan priklanja HDZ-u i nasljeđuje svog kuma Obrada Kosovca na mjestu urednika dokumentarnog programa na HRT-u. Njegov se mandat neće pamtiti po ničem dobrom, a smijenjen je 2002.
Da je čitav život snimao filmove kao što su “Sam” i “Ljudi s mliječnog puta”, vjerojatno bi ovaj “in memoriam” bio drukčije intoniran.