MIRA BANJAC 'Mladi glumci rasipaju talent i jure karijeru. Ne zavidim im'

Mira Banjac (rođena 1929.) posljednja je diva jugoslavenske kinematografije, što će danas reći, ponajprije srpske, zatim hrvatske, pa crnogorske, bosanske, makedonske i slovenske, te je razgovor s njom doživljaj sam po sebi. Hitra uma, duhovita, odrješita, vehementna, čak i tašta - čarobna, razveseljavala me nekoliko dana u Herceg Novom, kamo je došla kao glavna zvijezda ovdašnjega filmskog festivala duge, 33-godišnje tradicije. Zaigrala je za sebe tipičnu sporedno-glavnu mudre i iskričave bake u crnogorskom filmu “Grudi” redateljice Marije Perović, još jednu jaku ženu koja ne gubi prisebnost kad nastupi kriza, kakvih je odigrala na desetke.

Kazališnu karijeru počela je u Srijemskoj Mitrovici, igrala je u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, SNP-u u Novom Sadu, a od 1970. do mirovine bila je glumica beogradskog Ateljea 212. Na televiziji se prvi put pojavila 1964. i do danas je odigrala više od 160 uloga u televizijskim filmovima i serijama, dugometražnim i kratkim filmovima.

Vi ste, kao i mnoge velike glumice, svoj poziv osjetili odmalena, zar ne?

- Kad su me demobilizirali iz Prve proleterske brigade, još sam bila u đačkoj dobi. Da se otpočetka nađem na ovoj stazi, najzaslužnija je moja nastavnica, sjajna osoba. Ona je, zapravo, cijelo vrijeme školovanja vrlo pomno pratila taj moj poriv za glumom, pa me radosno obavijestila i ohrabrila da se javim na audiciju za Pozorišnu školu u Novom Sadu, koja se tada bila otvorila, pa smo bili, eto, prva klasa. Na audiciju sam pristigla praktički još kao poluvojnikinja, u vojničkim cokulama, bluzi, potpuna je konsternacija zavladala - nisam bila ni dijete ni čovjek, nego ulazi nešto... Na tim vratima prekidaju se, zapravo, sve moje veze s vojskom.

Kako ste završili u Prvoj proleterskoj brigadi potkraj Drugoga svjetskog rata?

- Slučajno. U mojem rodom mjestu, Erdeviku, selu srijemskom, gostovala je kulturna sekcija Prve proleterske brigade, među njima divni glumci beogradskog Narodnog pozorišta. Nisam odoljela, pridružila sam im se.

Kakvo ste oružje dužili, ipak je elitna jedinica bila posrijedi? Kamo ste išli, što ste radili?

- Oružje nikakvo, bili smo glumci i glumili smo, recitirali, dizali i hrabrili narod. Eto, služeći u Prvoj proleterskoj, prvi sam put vidjela neko kazalište, jedno hrvatsko. Išla sam s vojskom i recitirala, sve do Trsta. “Trst je naš!” skandirali smo. U Trstu smo održali koncert. Vratila sam se pješice preko Sežane sve do kuće i potom su me demobilizirali s prvim đacima.

Je li vam vojna karijera pomogla da vas bolje dočekaju u teatru?

- Nije mi nimalo pomogla. Štoviše. Ratni historijat nije obilježio moju karijeru. Rat je dio moje mladosti, protekle u vihoru burnih vremena, i ja sam u njemu odigrala, eto, malu epizodu. Bila su teška vremena, i poslijeratna. Naš je jedini zadatak bio da shvatimo vrijeme u kojem živimo, da otkrijemo što možemo, kako ćemo ići kroz to vrijeme. Nepovoljni su nas uvjeti, dakako, s druge strane, osokolili, ojačali, dali nam volju; ta borba, ta muka kojom smo se probijali, samo je pridonijela težini našega poziva.

Tko vas je uveo u svijet glume?

- Profesor Jurij Ljovović Rakitin, Rus, hudožestvenik, emigrant, koji je dugo radio po beogradskim pozorištima, poznati redatelj. Do svojega je kraja ostao moj mentor. Sve što je vrijedilo znati i promišljati, dobila sam od njega. Kad sam završila glumačku klasu kod njega, dobila sam, kao 24-godišnjakinja, ulogu žene od 96 godina, Ulitu, u “Šumi”, drami Ostrovskog, u Srijemskoj Mitrovici.

Naime, tada je vladao običaj da cijela glumačka klasa po okončanju školovanja nekoliko godina provede zajedno u jednom pozorištu, da se upoznaju i sa sobom, i međusobno, i sa zanatom. Dobijem dakle ulogu i što ću, napišem pismo profesoru Rakitinu: dobila sam takvu i takvu ulogu... I otpiše on meni: “Ti to sigurno nećeš igrati dobro, ali je dobro da to igraš.” Već me je tad pripremao za karakternu glumicu.

Šire čitateljstvo u Hrvatskoj ne zna da ste vi klasična kazališna glumica...

- Pratila me bila velika sreću da sam u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu odigrala veliki klasičan repertoar, kakav je to pozorište u to vrijeme sistemski njegovalo. Igrala sam i Shawa, “Pigmaliona”, i Dostojevskog, “Ponižene i uvrijeđene”, i četiri Garcie Lorce... Također i žive žene, žene svog podneblja. Čovjek je mjera života.

Zatim ste prešli u beogradski Atelje 212, zašto?

- Mira Trailović, legendarna upraviteljica Ateljea, “podigla” me iz Novoga Sada u pola sezone. Bila sam jako sretna zbog prelaska u Atelje zato što je to bilo, danas se može reći, moderno i provokativno pozorište, vrlo otvoreno, izvan svih shema dotadašnjih. Žudjela sam za tim da se susretnem s novom estetikom, novim promišljanjima repertoara. Ispalo je, eto, dobro i vratolomno i ostala sam do mirovine.

Ne jednom ste se šalili na račun vlastitih fizičkih predispozicija za glumicu?

- Dok sam bila mlađa, možda je to bio dio osobnog tereta, a poslije dio posla. Morala sam se naraditi za sve svoje mane: za male noge, malo oko, male ruke, prošla sam kroza se uzduž i poprijeko, spoznala sebe i znala što da nadoknadim. Bilo kako bilo, pokazalo se da mojoj karijeri moj fizikus uopće nije naštetio.

Uvijek glumac naiđe na ulogu za koju mu se čini da je ne može svladati. Koja je vaša?

- Najteže mi je bilo igrati jednu premijeru u Ateljeu 212, već pretkraj kazališnog staža, glavnu ulogu u teškom komadu “Majka” Stanislawa Witkiewicza, u prijevodu Petra Vujičića i u režiji Mire Trailović: Janinu Jeguljevsku, groficu alkoholičarku, narkomanku i ženu u incestuoznoj vezi s vlastitim sinom, kojega je igrao Petar Pera Kralj. I on i ja bijasmo potpuno drugačijeg životnog poimanja, za nas su te uloge predstavljale zid...

Možeš naći kako izgledaju žene alkoholičarke, kako izgledaju narkomanke, ali kako izgleda žena u incestu? Kako prijeći tu barijeru? Što igrate, vi morate braniti, ali kako braniti ono što ne razumiješ? Pomogli su nam psiholozi, psihijatri. Tu mi je ulogu zaista bilo najteže igrati, tu jednu kategoriju, koju ni kao žena ni kao čovjek nisam mogla shvatiti.

Vama uspjeh, u svakome slučaju, nije pao s neba i došao preko noći...

- Objavljene su o meni četiri monografije i tek sam radeći na njima shvatila kroza što sam sve prošla. Moja karijera nije bila nizanje uspjeha, mnogo je bilo padova, poniranja. Znam za sebe kazati da sam poput rječice ponornice: malo me ima, pa me nema. Padala sam i uzdizala se, zapravo, sve do prije 30 godina, kad sam se, eto, što se kaže, etablirala trajno.

Znači, ja sam se glumački vrlo postupno razvijala. Moja je sreća da nisam trčala za ulogama, nego su uloge pronalazile mene. Profesor Rakitin učio nas je da su male uloge jednako važne koliko i velike, pa i važnije. Znao je reći da onaj koji ne zna odigrati peti plan, neće znati odigrati ni prvi. Mala je uloga najteža, kao kakva bomba od konfeta, moraš odjednom zasjati, na malom prostoru i u malo vremena dati - sve. Velika se uloga može rasporediti, dozirati, imaš više ulazaka, mogućnosti promjene, a mala - odmah moraš dati sve što znaš i što imaš.

Proslavio vas je film, a podjednako i televizija. I na filmu ste se susreli sa zbilja poticajnim režiserima, zar ne?

- Da, imala sam sreću da radim s gotovo svim autorima tzv. praške škole, Goranom Paskaljevićem, Srđanom Karanovićem, Goranom Markovićem, Emirom Kusturicom, Živkom Nikolićem, u filmovima kao što su “Lepota poroka”, “Optimisti”, “Čuvar plaže u zimskom periodu”, “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Bure baruta”... U filmskoj sam karijeri igrala zaista različite osobe, žene iz raznih miljea.

Vaša najveća produkcija u Hrvatskoj jest glavna uloga u TV seriji “Marija” redatelja Stipe Delića, emitiranoj 1977. Duboko mi se usjekla u pamćenje jer sam u to doba, kao dječačić, doznao da je moja stara teta, djedova sestra Evi preživjela ženski koncentracijski logor Ravensbrück, onakav iz kakvoga glavna junakinja - odnosno vi - bježi, progonjena vučjacima...

- Vjerujem da je to najveći posao koji sam odradila. Bila sam u to vrijeme u dugovima i ta mi je uloga, među ostalim, donijela da ih sve vratim. Važniji je umjetnički rezultat, je li? Igrala sam dakle logorašicu u bijegu, Istrijanku, Hrvaticu, radeći s najboljim glumcima iz cijele bivše države: s Fabijanom Šovagovićem, Borisom Dvornikom, Semkom Sokolović-Bertok.

Seriju je producirao Jadran film i tad sam se prvi put u životu osjećala kao svjetska glumica. Produkcija se o meni brinula savršeno cijelu jednu godinu. Živjela sam dakle na Bledu, u potpunoj udobnosti, što nije bilo loše s obzirom na zadatke na setu. Puno su mi dali, ali su i puno tražili. Glumila sam po najžešćoj hladnoći, gola i bosa... Kad sam posljednjih godina radila u Zagrebu, dala sam intervju vašoj televiziji i odvio se razgovor o “Mariji” i na koncu mi je ta gospođa uručila svih 16 epizoda u ime Jadran filma. To je velika gesta i veoma sam im zahvalna. Crvenim je slovima u mojoj karijeri taj čin upisan. To je zaista najveći moj poduhvat. Bilo je vrijedilo igrati tu ulogu i časno.

Tomislav Čadež i Mira Banjac

Svejugoslavensku popularnost stekli ste ulogom Danice Čvorović u filmu Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića “Balkanski špijun”.

- “Balkanski špijun” došao je u vrijeme već smutno, i sjeo je kao šlag na tortu. Duško Kovačević cijelo je vrijeme bio za kamerom pored glavnog kamermana. Pogodili su se i odlični glumci. Tu je, pored Bate Stojkovića, Bore Todorovića i Sonje Savić, fenomenalno glumio Zvonko Lepetić. Film je odjeknuo poput glasne eksplozije i odmah zauzeo javni prostor, a danas je kultan.

Vaš je forte, rekao bih, igra bez riječi, geg i pogled, jedan pokret usnicama. Kako ste stekli toliku vještinu?

- Nakon što sam završila ono svojevrsno stažiranje dvogodišnje u Srijemskoj Mitrovici, angažirana sam u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, gdje sam ostala oko dvije godine.

Tad je upravitelj bio Ferdo Delak, a uz njega snažna direkcija. Bilo je to odlično kazalište iz kojega su se za Beograd ili Zagreb uputili mnogi izvanredni glumci i glumice. Bila sam dobila da igram ulogu gluhonijeme djevojke po imenu Džoni Belinda. Valjalo je odigrati bez jedne riječi, samo tijelom, gestama. Bili su me poslali u Zagreb, u bolnicu Rebro, gdje sam dva tjedna učila jezik gluhonijemih u jednoj grupi. Tako da su oni mogli gledati predstavu da je bolje razumiju od čujućih. To je bio velik, rekla bih, studijski posao. Banja Luka me danas po njoj pamti.

Mlađi gledatelji u Hrvatskoj znaju vas kao baku Ružu iz TV serije Dragana Bjelogrlića “Vratiće se rode”. Tu je isto vaš forte - igra bez riječi.

- Kako da ne. Bjela, Dragan Bjelogrlić, bio je jako spreman da takvu produkciju radi u svojemu rodnom mjestu. Bijaše to svojevrstan doživljaj za cijelo mjesto, ali i za veliku plejadu beogradskih glumaca i glumaca, što se kaže, sa strane, Mire Furlan ili Mire Joković. I ta je serija postala kultna. U njoj sam prepoznala ljude svojega, srijemskog podneblja, te žene, te odnose u mojem kraju. Znači, jako sam dobro poznavala, da tako kažem, mentalitet lika koji sam igrala. I tu sam, u tom mentalitetu, tražila i sebe i ulogu.

Što biste savjetovali mladim glumcima u teatru danas?

- Svi mi živimo svoje živote, i politički i umjetnički i privatno. Pozorište je uvijek ogledalo trenutka u kojem živimo. Ja sam imala sreću da ključne godine provedem U Ateljeu 212, koji je bio poput obitelji. Upraviteljica, Mira Trailović, inzistirala je da svi budemo obitelj. Nitko nikome nije zavidio na ulogama, nitko se nije za uloge grabio. Svi smo imali svoje pravo mjesto. Radilo se mirnije nego danas, bilo je i nešto više para. Zavidim današnjim mladima na tome što imaju sve te medije na raspolaganju za razvoj karijere. U ono se vrijeme znalo tko su filmski glumci, bilo ih je desetak u cijeloj Jugoslaviji, a mi iz teatra bili smo u drugom planu. Osim toga, trebalo je imati sreće da te upravnik ili upraviteljice puste na snimanje. Ja sam se dosta kasno susrela i s medijem filmskim i s medijem televizijskim.

S druge strane, mladima ne zavidim jer mislim da se mnogo troše. Mi smo se mogli sačuvati da bolje, dublje osmislimo neke uloge, da ih prezentiramo lakše, a značajnije.

Danas su mladim glumcima svi mediji dostupni istodobno. Paralelno rade na pet televizija i ne mogu rasporediti toliko snage na toliko vremena. Tek s iskustvom shvatit će što je važno, što je manje važno, a gdje treba dati sve. Sad rasipaju snagu i jure karijeru, koja će postati izvjesna tek protokom vremena. Savjetovala bih im da racionalnije troše svoj dar, da ga čuvaju i da, na kraju krajeva, sačekaju da ih život potvrdi. Jer za glumački posao treba vremena, treba da se sazri. Jedino čega se treba čuvati jest popularnost. Isidora Bjelica kaže da je popularnost kvarna roba. Mora se trajati. Mora se rasporediti u životu i njegovati dar, ne trošiti ga nemilice, bacati ga na beznačajne stvari.