Proteklog ljeta Milena Dravić promovirala je svoju monografiju i tim se povodom zatekla na filmskom festivalu u Puli, gdje je doživjela nevjerojatno iskustvo. Te dojmove diva jugoslavenske kinematografije prenijela je za beogradski Blic u svom posljednjem intervjuu, koji je dala na festivalu u Herceg Novom u kolovozu: "Ne mogu reći da sam bez bojazni krenula u Pulu, bojazni u smislu hoću li imati snage, hoću li fizički moći... Razveselilo me kada sam na aerodromu ugledala lica dvoje ljudi koje sam poznavala od davnina, držali su divan restoran gdje smo svojevremeno provodili divne večeri i trenutke. Bračni par Miro i Dalida... Zauvijek ću pamtiti otvaranje izložbe autora Stefana Arsenijevića i Maja Medić u Srpskom kulturnom centu, Ribarsku ulicu u kojoj se nalazi. Bila je prepuna ljudi. Ljudi iskrenih osmijeha, pogleda, očiju punih ljubavi. Šerbedžija ju je otvorio. Sve nas je dirnuo stihovima Tina Ujevića. I sutradan promociju monografije o meni u prepunom kinu "Vali". U publici i Miljenko Jergović i Vedrana Rudan. Kakav kompliment za mene. S Vedranom sam se tada upoznala, poslije smo išle i na piće. Božanstvene su bile reakcije publike. To mi je na neki način dalo snagu."
No, trenutak kada je ovoga ljeta, posve neočekivano, doživjela ovacije cijele pulske Arene, Milenu Dravić je dirnuo na poseban način: "Trenutak zvani Arena je bio sasvim neočekivan. Naime, zaista izuzetna direktorica Pulskog festivala, gospođa Gordana Ristović, smjestila me je u gledalište uz kompozitora Alfija Kabilja i glumca Igora Gala, obojica su te večeri dobili nagrade za životno djelo. Svečanost otvaranja je počela i u datom trenutku voditeljica je sa scene uz nekoliko napomena o mom glumačkom radu, o tome da sam bila nerazdvojivi dio tog festivala, kazala da sam tu, u gledalištu. Potom me osvijetlio reflektorski snop, a ja sam ustala. I tog trenutka nastaje nešto što nisam mogla ni slutiti ni sanjati. Kreće gromoglasan aplauz, tisuće ljudi na nogama, puna Arena aplaudira. Bivalo je sve jače i jače, prolamalo se, odzvanjalo, orilo se sve. I trajalo. Nisam čovjek koji pati od toga da mu se aplaudira i da ga tapšu, ni doslovno ni metaforično. Ali u tom gromoglasnom aplauzu te noći u Areni... kao da su se spojili i svi aplauzi cijele bivše Juge. Bljesnuli u punom sjaju i snazi tragovi jednog nestalog vremena, pa i života. A tu, u toj Areni sam počela, bila sa svojim prvim filmom 'Vrata ostaju otvorena' Františeka Čapa, samo koju godinu kasnije bila najmlađi dobitnik 'Zlatne arene' za ulogu Malene u filmu 'Prekobrojna' velikog redatelja Branka Bauera i suradnika mu Kreše Golika. Što me najviše dirnulo. Svi ti događaji, sve te reakcije ljudi. Bilo je ne samo snažno i sjajno. Bilo je iskreno! Mogu to procijeniti, vjerujte. I zato me to na neki način i ozdravilo."
U posljednjem intervjuu ispričala je da nije mogla u Igalu izaći pred publiku jer zbog opće slabosti organizma nije mogla stajati. "Neću se moći do daljnjeeg odazivati raznim pozivima. Ali, ako to publici bude činilo radost, nek putuju izložba i knjiga o meni", zaključila je.
Na zamolbu novinara da ukratko navede što je obilježilo njezinu karijeru, odgovorila je:
- Vidite, čitav život sam se strahovito trudila da ono što radim bude najbolje moguće, bilo da je u kazalištu, na filmu ili televiziji. Imala sam sjajne suradnike, velike redatelje i partnere i u takvim uvjetima bilo je moguće ostvariti uloge s kojima si bio zadovoljan. Dobila sam dosta nagrada, možda i previše, međutim ako u dubini duše nisam bila zadovoljna određenom ulogom, onda je nijedna nagrada ne bi činila vrijednom. Najvažnije mi je bilo da kada vidim ono što sam izvela da budem zadovoljna, a moji kriteriji i zahtjevi - prvenstveno prema sebi - nisu mali, izjavila je.
Naravno, u intervjuu je progovorila i o Draganu Nikoliću, kojega se prisjetila i na spomenutom događaju u Puli kao i na Paliću.
- Rekla sam ono što sam mislila i osjećala... U životu je možda i najvažnije kakvog partnera imaš. Ja sam imala Dragana, skoro 45 godina. Bio mi je ogromna podrška u raznim, i u najtežim situacijama. Ti susreti, razgovori, otvaranja, promocije, jesu prilike u kojima podrška kakvu mi je pružao daje posebnu snagu, a ja sam osjećala da je imam. Na Paliću sam, što mi je velika čast, dobila i jubilarni srebrnjak - priznanje koje je festival dodjeljivao zaslužnima povodom 25 godina postojanja. Ponosna sam što sam svim srcem radila za festival i sretna što je gledalište, kad sam nagradu primala, bilo prepuno publike koja, kako sam i naglasila, i može i treba pomoći da opstanak i visok nivo festivala ne dođu u pitanje nijednog trenutka. Jer i publika je, ili publika je prije svih, borac za pravu stvar, za umjetnost i kulturu ove zemlje, zaključila je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....