Za magdalenske zavode šira je međunarodna javnost prvi put čula zahvaljujući jednom filmu. Bilo je to 2003., kad je škotski redatelj i glumac Peter Mullan snimio film "Magdalene Sisters". Javnost izvan Irske tada je prvi put doznala za tu irsku endemsku specifičnost - jezivu mješavinu samostana, logora i kaznionice za neposlušne žene. Od 20-ih do 80-ih godina konzervativne su irske obitelji u magdalenske zavode smještale djevojke koje su na makar koji način otpale od patrijarhalnog reda. U zavodima su završavale promiskuitetne djevojke, cure s izvanbračnom trudnoćom, čak i žrtve silovanja. Tamo su pod paskom redovnica radile, prale, glačale i čistile, služeći kaznu za koju nisu znale koliko će trajati.
Magdalenski zavodi vratili su se ovog tjedna na filmsko platno. Pojavljuju se kao središnja tema filma koji je otvorio ovogodišnji, 74. filmski festival u Berlinu. Riječ je o drami "Small Things Like These" koju kao redatelj potpisuje flamansko-belgijski režiser Tim Mielants. A glavni glumac u Mielantsovu filmu je Cillian Murphy, čovjek koji bi za samo nekoliko tjedana mogao dobiti Oscara za naslovnu ulogu u "Oppenheimeru". Podrijetlom Irac, Murphy je filmsku karijeru počeo na rodnom otoku, da bi se sad vratio u Irsku kinematografiju prvi put nakon više od desetljeća.
Mielantsov "Small Things Like These" (Male stvari poput ovih) zbiva se sredinom osamdesetih godina u irskoj provinciji, u južnom okrugu Wexford. Junak filma je Furlong (Murphy), sredovječni i pobožni otac četiriju kćeri. Furlong ima mali obiteljski obrt: od vrata do vrata razvozi ugljen i pelete za loženje, a knjigovodstvo mu vodi najstarija kći. Kupci su mu manje-više svi u kraju, pa tako i mjesni ženski samostan koji vodi jedinu školu, ali i magdalenski zavod. Jednog dana - dok traži nadstojnicu da mu potpiše fakturu - Furlong uoči mučan prizor: jednu od štićenica koju silom dovode u zavod. Koji dan kasnije pronađe izbjeglu štićenicu u skladištu za ugljen. Očito je iskoristila njegov kamionet da utekne. Furlong je bezazleno naivno uvjeri da se s njim vrati u samostan. Madre badessa (glumi je Emily Watson, u izvanrednoj, ali za nju posve netipičnoj dijaboličnoj ulozi) zahvali Furlongu na susretljivosti i da mu kovertu s darežljivim iznosom novca. Priprosti ugljenar shvati da je plavu kovertu dobio za šutnju.
Redatelj filma Tim Mielants i glumac Cillian Murphy prvi su put udružili rad 2016. na seriji "Peaky Blinders". Tamo je Murphy bio glavni glumac, a Flamanac redatelj šest epizoda. Murphyjeva supruga potom je dala Belgijancu kratki roman Irkinje Claire Keegan koji je objavljen 2021. i iste godine bio nominiran za Bookera. Nije teško uočiti što je Mielantsa privuklo priči o šutljivom ugljenaru. Njegov najpoznatiji samostalni film "Wil" - koji se nedavno pojavio na Netflixu - bio je također priča o čovjeku kojeg plaćaju da šuti te koji mora sudjelovati u stvarima koje su mu moralno zazorne. Naslovni junak "Wila" je mladi policajac koji stupa u službu u redarstvo Antwerpena 1942., upravo u vrijeme kad pristižu nacisti i kad mjesna policija asistira u deportacijama Židova. Mladi Wil šutljivi je promatrač, zgranut onim u čemu sudjeluje, ali i konformističkom ravnodušnošću vlastite obitelji, susjeda, zemljaka. Slična muka muči i junaka "Malih stvari poput ove". Njemu se najednom (možda i nemotivirano najednom) otvore oči na nasilje. Ali - ima puno i previše toga što može izgubiti. Redovnice su mu mušterije. Okrenu li mjesto protiv njega, izgubit će i ostale klijente. Furlongove kćeri dobro uče, a zavadi li se s časnama, izgubit će šansu za daljnje školovanje, jer internat drži i jedinu gimnaziju. Čak i junakova žena (Eileen Walsh) racionalizira oportunistički: da ih časne ne prime, veli, "te jadnice ionako ne bi imale kamo."
Sve se to zbiva u nekom zamrznutom svijetu kućeraka, ruzinavih kamioneta i uličica s tucanikom koji bi slobodno mogao dočaravati 30-e. Ali - u jednom trenutku u izlogu vidite Rubikovu kocku i shvatite da smo u 80-ima. Za Irsku 80-e kao da još i jesu 30-e. Cijeli društveni ambijent prožet je konformizmom i strahom kao da se zbiva u doba nacizma ili staljinizma - samo što su u ovom slučaju na mjestu Gestapoa ili Stasija - švore. Kad u pozadini kadra uočite odoru časne sestre, u filmu vas zazebe kao da ste spazili SS-ovca. Kad čovjek gleda "Small Things Like These", uviđa da je Katolička crkva posljednja koja smije govoriti o "osudi svih totalitarizama": jer, jedan od njih je ne baš jako davno (bila) i ona sama.
Gledatelji koji su na Netflixu gledali "Wil" znaju da Mielants nije režiser suptilne, minimalističke ruke. Riječ je o kićenom i retoričnom režiseru koji malo podsjeća na Bertoluccija, Szaba ili naše "pražane". Takav mu je i ovaj film. Zna kojiput biti nametljivo metaforičan, previše pojašnjavajući, doslovan. Ipak, film ima emociju i atmosferu. A ima i Cilliana Murtphya koji nije samo izvrstan nego je i izvrstan na posve drukčiji način nego što smo ga navikli gledati. Kad doista velike, glamurozne zvijezde glume skromne ugljenare s rukama crnim od garbuna, to katkad izgleda neprirodno, čini vam se kao da gledate poklade u kojima se netko prerušava. Ovdje nije tako. Murphyju u ovom filmu doista vjerujete.