KRITIČAR JUTARNJEG PRVI JE GLEDAO NOVOG BONDA Povratak izvorima junaka s najviše karizme u posljednjih pola stoljeća

U uvodnim scenama serijala o tajnom agentu 007 bilo je svega, pa čak i lažnih Bondova koje se potom nemilosrdno likvidiralo, no prvi put nam se junak najdugovječnije franšize u povijesti kinematografije predstavio pod maskom. Dan je mrtvih u Mexico Cityju, običaj je da se svi prerušavaju, to je neka vrsta darkerskog karnevala, ni James Bond u tom pogledu nije iznimka, elegantan kao i uvijek on krijući lice hita prema nekom hotelu s tamnokosom ljepoticom na strastveni provod. Ili bar tako izgleda. Čim su ušli u sobu, zamoli pratilju da se malo strpi, izlazi na balkon sa snajperom i sprema se likvidirati tipa u zgradi nasuprot.

U rusvaju koji nakon toga nastaje najznakovitije je da je franšiza definitivno zakoračila u suvremenu kinematografiju kojom dominiraju kompjutorski efekti. Ruše se zgrade, junak u nekoliko navrata za dlaku izbjegne pogibelj, a tisuću i pol statista na glavnom trgu meksičke metropole udeseterostručeno je uz pomoć CGI-ja, kompjutorski izvedenih prizora. U serijalu je i ranije bilo oslanjanja na taj moderni izum, no nikad toliko nametljivo, i to u samom početku filma.

Tajnovita organizacija

Nakon “Skyfalla”, koji je sav bio u tamnim tonovima i u pojedinim dijelovima prije se doimao kao drama nego akcijski spektakl, ovo je zaokret prema poznatoj formuli koja je proslavila franšizu - urnebesno napete situacije koje su na rubu fantastike, dosta humora, glamurozni protagonisti i živopisna scenografija. Tako nešto već je najavio Sam Mendes, prvi oskarovac koji je potpisao neki film iz ove franšize. “Skyfall” je bio dogovoreni odmak, fenomenalno uspješan jer je zaradio više od bilo kojeg prethodnika, no kad su mu producenti ponudili da režira još jedno izdanje, dugo je oklijevao prije nego što je pristao. Ipak, kad je shvatio da njegov “Skyfall” zapravo i nije bio pravi “Bond” (uzor mu je bio modernistički “Batman: Početak” Christophera Nolana), poželio se okušati u nečemu što bi bila inačica najpoznatijih klasika franšize, dakako, s njemu tako dragim tamnim dramskim premazima.

“Spectre” je upravo to. Uostalom, naslov označava tajnovitu organizaciju koja želi zavladati svijetom, nju se dosta spominjalo u filmovima iz druge polovice 60-ih i početka 70-ih, a vodio ju je opaki Ernst Stavro Blofeld: efektno su ga inkarnirali Donald Pleasence (“Samo dvaput se živi”), Telly Savalas (“U službi njenog veličanstva”) i Charles Grey (“Dijamanti su vječni”), da bi zatim nestao iz serijala zbog spora oko autorskih prava ( Max von Sydow ga je igrao u “Nikad ne reci nikad”, no taj je snimljen s drugim producentima).

U kreaciji Toma Forda

Sada je sve opet kao u starim Bondovima. Nezadrživo se juri svijetom, meksičku žegu zamjenjuje rafinirani Rim, evo nas zatim u snijegom zametenoj Švicarskoj, pa u vlaku koji putuje Afrikom, da bismo se našli u skrivenom pogonu SPECTRE-a koji podsjeća na impozantna zdanja zlikovačkih imperija iz “Samo dvaput se živi” i “Dijamanti su vječni”. Bond je ponovno vrhunski šminker, kreator Tom Ford mu je dizajnirao bijeli smoking kakav je nekad odlično pristajao Rogeru Mooreu, a često mijenja i partnerice: nakon uvodne epizode meksičke glumice Stephanie Sigman, puno je više prostora dobila Talijanka Monica Bellucci kao mafijaška udovica Lucia Sciarra (iako, po sudu mnogih, i to je prekratko), dok je glavna glumica zapravo Francuskinja Léa Seydoux kao Madeleine Swann, nova Bondova velika ljubav. Negativac Hinx ( Dave Bautista) po svojoj izdržljivosti i bezbrojnim životima podsjeća na legendarnog snagatora po nadimku “Ralje” ( Richard Kiel), a Christoph Waltz kao glavni zlikovac Franz Oberhauser (ima još jedno ime koje vjerojatno pogađate), primjereno tradiciji nekadašnjih filmova, i na pokušava zasjeniti Daniela Craiga, što je u “Skyfallu” gotovo uspjelo Javieru Bardemu.

“Spectre” ima vrlo zanimljivu temu opreke modernog i klasičnog obavještajnog sustava. Bond je zgranut kad se po povratku u London nađe u novoj zgradi MI6, koja izgleda poput futurističkog zdanja, a novi mu šef “C” ( Andrew Scott igrao je u odličnoj epizodi “Sklonište” serije “Foyleov rat”) objasni da tajni agenti više nisu nužnost, sateliti, dronovi i najrazličitiji high-tech gadgeti preuzeli su u potpunosti njihovu ulogu. “M” ( Ralph Fiennes) se baš ne slaže, u tom poslu treba znati i ubiti protivnika dok ste s njim licem u lice, nije sve u nišanjenju na neprijatelja iz daljine, što “C”, dakako, dočeka posprdnim komentarom.

“M” je zapravo pretrpio najveću preobrazbu u franšizi, Bernard Lee se u prvim filmovima doimao autoritativno, ali zato što se rijetko micao od svog uredskog stola, Judi Dench unijela je novinu već samim time što je britanskim špijunima zapovijedala žena, a Ralph Fiennes je povremeno i akcijski junak, koji zna kad treba upotrijebiti pištolj.

Zanimljiv bondolozima

Po mnogo čemu je “Spectre” povratak na klasične obrasce, no kad je već tako, opravdano se možete upitati zašto su uopće angažirali redatelja Mendesova renomea. Stari Albert G. Broccoli, s Harryjem Saltzmanom tvorac serijala, uvijek je izbjegavao filmaše s pedigreom, preferirao je zanatlije, koji će nastojati da prijelazi iz scene u scenu teku što bezbolnije i da nijedan kadar ne privlači preveliku pažnju: Guy Hamilton, Peter Hunt i John Glen predstavljali su vrhunce tog “nevidljivog” stila. Barbara Broccoli i Michael G. Wilson, njegova kći i pastorak koji danas vode Eon Productions, produkcijsku okosnicu franšize, svjesni su da su se vremena promijenila, čak i naizgled nezahtjevne blockbustere režiraju prilično ambiciozni tipovi, pa im je Mendes bio neophodan. Proučite samo scenu u kojoj se prvi put predstavlja organizacija SPECTRE negdje u Rimu: toliko magične igre svjetla i sjene rijetko kad se viđa u ovakvoj vrsti ostvarenja (sjajan je direktor fotografije Hoyte Van Hoytema, koji u filmografiji ima Nolanov “Interstellar”, Alfredsonov “Dečko, dama, kralj, špijun” i Jonzeov “Ona”), a ostale scene na koje posebno treba obratiti pažnju teško je i pobrojati.

“Spectre” će biti iznimno zanimljiv tzv. bondolozima jer je vrlo referentan na povijest franšize, međutim ako vas to ne zanima, naprosto ćete uživati u raskošnom sajmu atrakcija. Prigovori? Razmjerno benigni i uglavnom se tiču scenarija, na kojem su se izmijenila četvorica autora. “Spectre” neće ostaviti onako žestok dojam kao “Skyfall”, no to mu nije bila ni namjera, prije je to povratak izvorima iz kojih je iznikao najkarizmatičniji junak u posljednjih pola stoljeća.