KOLOSALNI DEBAKL MAČAKA Potrošili milijune, a zarada je nikakva, ocjene katastrofalne, Oscare više nitko ne spominje, od filma se ograđuju i glumci...

Blagdansko razdoblje, namijenjeno blockbusterima za najširu publiku i filmovima koji će se natjecati za Oscara, donijelo je svoju prvu, a prema svemu sudeći i jedinu žrtvu ove sezone.

To je mjuzikl “Mačke” (Cats), ekranizacija kazališnog hita koji gdje god je bio postavljen (pa i u Japanu), uvijek punio dvorane. Naizgled, trebao je to biti velik uspjeh, film je režirao Tom Hooper, dobitnik Oscara za “Kraljev govor”, koji se već ogledao u ekranizaciji kazališnog mjuzikla i to krajnje zadovoljavajuće, barem kad je financijski aspekt u pitanju. “Les Misérables” zaradio je gotovo 450 milijuna dolara bruto u svjetskim kinima, dobio osam nominacija za Oscara i potvrdio tri (između ostalih, Anne Hathaway nagrađena je za sporednu ulogu zlosretne Fantine), a priznanja je bilo još pregršt.

Kako je film producirala britanska filmska kompanija Working Title Films, koju vode Tim Bevan i Eric Fellner, Hooper je s njima počeo pregovore o filmskoj adaptaciji mjuzikla “Mačke”: njegov autor Andrew Lloyd Webber slovio je kao kralj kazališnog mjuzikla, ali s filmom je imao manje ugodna iskustva jer mu se “Fantom opere” našao na rubu isplativosti, usprkos blještavoj režiji Joela Schumachera i efektnom glumačkom sparivanju Gerarda Butlera i mlade Emmy Rossum. “Mačke” su se činile kao stopostotna “ziherica”, na Broadwayu su bile četvrte na top-listi po dugovječnosti igranja (odmah iza “Fantoma opere”, “Chicaga” i “Kralja lavova”), a na londonskom West Endu šeste (na prvom se, dakako, nalazila “Mišolovka” Agathe Christie).

Bezvremenske pjesme

Lloyd Webber se inspirirao šaljivom zbirkom poezije “Knjiga starog oposuma o praktičnim mačkama” velikog britanskog pjesnika T. S. Eliota (inače ne tako zaigranom, no nju je posvetio svojoj kumčadi), dugo se mučio s libretom sve dok nije shvatio da predložak uopće ne treba mijenjati, ključne su pjesme i kazališna izvedba. Producenti su bili nešto manje uvjereni u taj koncept, činilo im se da je to vrlo rizičan pothvat pa je autor morao uzeti još jednu hipoteku na svoju kuću. Da je praizvedba na West Endu bila debakl, pitanje je kako bi se on izvukao iz dugova, no srećom, to se nije dogodilo pa su se ulaznice za taj mjuzikl morale rezervirati i po godinu dana unaprijed.

“Mačke” (mjuzikl se isprva trebao zvati “Praktične mačke”, što je bliže Eliotovoj knjizi, ali je naslov u zadnji čas skraćen) zbilja su imale vrlo skromnu fabulu, sve se vrti oko uličnih maca koje se zovu Jellicie, a među njima je prinova mlada Victoria.

Najiskusniji je Stari Deuteronomij (potonja riječ označava Petu knjigu Mojsijevu) koji na mačjem balu treba odlučiti tko je najizgledniji kandidat za svojevrsno mačje nebo gdje će se reinkarnirati. Od zanimljivijih likova tu su Grizabella, koje se svi groze jer je izgubila nekadašnji glamur, pokvareni Macavity čija je namjera da na prijevaru dospije u mačje nebo, simpatični mađioničar Mr. Mistoffelees koji uopće ne vjeruje u svoje moći, zavodljiva Bombalurina i veteran Gus, kazališni mačak. Malo-pomalo ispostavlja se da je najzanimljiviji lik Grizabella, ona izvodi pjesmu “Memory” o protjecanju života i vremena, koju su poslije pjevale kakva je Barbra Streisand i koja je zasigurno najveći hit s potpisom Lloyda Webbera.

Angažirali i Taylor Swift

U ekranizaciju je uloženo 90 milijuna dolara (bez troškova za reklamu), što je jako puno za film snimljen uglavnom u studiju, ali je jasno i zašto se čak pet kompanija udružilo da ga napravi: jedna od njih je Amblin Entertainment Stevena Spielberga koji je svojedobno namjeravao režirati “Mačke”. Hooper je okupio impresivnu glumačku, pjevačku i plesačku postavu, napokon je uspio angažirati mega zvijezdu Taylor Swift koja je trebala nastupiti i u njegovu mjuziklu “Les Misérables” u ulozi Ėponine, ali se digla povika da pop-pjevačice nemaju što tražiti u tako elitnim predlošcima. Ovdje je dobila ulogu Bombalurine i zajedno s Webberom skladala pjesmu “Beautiful Ghosts”: ta je tijekom filma izvedena triput, a pjevačica ju je izvela tek na odjavnoj špici. Snimljena je i kao spot, što je trebalo pomoći promociji filma.

Supplied by LMK / Landmark / Profimedia

Taylor Swift

Ulogu mlade Victorije dobila je Francesca Hayward, prvakinja Kraljevskog baleta Covent Gardena, neosporno izvrsna plesačica, ali ne i glumica: kako su britanski kritičari zlobno primijetili, u svojim scenama jedva je promijenila izraz lica. Za Grizabellu se igralo na sigurno, odglumila ju je i otpjevala oskarovka Jennifer Hudson, njezina izvedba “Memory” zasigurno će se slušati i kad se film zaboravi, Idris Elba korektan je kao negativac Macavity, dok su dvije najbolje uloge ostvarili Judi Dench (Stari Deuteronomij u filmu je promijenio spol) i Ian McKellen (on glumi Gusa, kazališnog mačka). Uz Judi Dench vezan je i najveći skandal - u jednoj sceni lijepo se vidi njezina ruka bez ikakve maske, očito su majstori specijalnih efekata zaboravili glumicu propisno pripremiti za scenu.

Dovršavanje u zadnji čas

Samo je snimanje bilo krajnje kaotično. Taylor Swift se žalila da su satima morali oponašati pokrete mačaka, što nije urodilo osobitim rezultatima, a veličina pojedinih predmeta neprestano se mijenja u odnosu na glumce što je, pak, u profesionalnim produkcijama nedopustivo. Uostalom, sam Hooper je priznao da je prije premijere kontinuirano radio 36 sati kako bi isporučio kopiju na vrijeme. Bit će da su i producenti shvatili koliko u filmu ima pogrešaka pa su preporučili prikazivačima da skinu s interneta popravljenu kopiju koju će im oni poslati posebnim linkom, kako bi se što manje sramotili.

Supplied by LMK / Landmark / Profimedia

Jennifer Hudson

Budući da na web portalu www.imdb.com “Mačke” imaju ocjenu 2,5 (to bi otprilike bila jedinica jer je 10 maksimum) od korisnika, što se rijetko viđa kad su u pitanju velike holivudske produkcije, a kritičari se natječu u zajedljivim replikama (“poniranje u ludilo”, “nešto što nijedan gledatelj ne bi smio vidjeti”), može se pretpostaviti da je u pitanju najgori film godine, a možda i desetljeća. Je li zbilja tako? Ponajprije, ako ste “Mačke” pogledali negdje u svijetu, na film zbilja ne biste trebali trošiti vrijeme. Naposljetku, postoji i videoverzija iz 1998. koja je zapravo snimka predstave s West Enda (Elaine Paige svakako je najpoznatija Grizabella, a njezinu “Memory” možete pogledati i poslušati na YouTubeu) i svakako izaziva manje neugode od ovog filma.

“Mačke” u filmskoj verziji imaju ključan problem. Smiješno je gledati glumce površno maskirane u životinje, u kazalištu je to nešto sasvim drugo, u pitanju je stilizacija i simulacija, koja se lako prihvati ako su izvođači izvrsni.

Također, fascinantno korištenje svjetla jedan je od glavnih razloga uspjeha predstave. Takav film naprosto nije trebalo snimati pa ne čudi što se ekranizacija tako dugo odgađala. Za filmske adaptacije najpodobniji su mjuzikli s realističnom radnjom i ljudskim likovima, u što se mogao uvjeriti i sam Tom Hooper. “Les Misérables” su požnjeli golem uspjeh (iako povremeno baš nije bilo lako gledati film s tako monotonim “soundtrackom”), dok su “Mačke” pretrpjele krah: dosad su zaradile 56 milijuna dolara bruto, a čak i pod pretpostavkom da dosegnu 100 milijuna minus će iznositi između 70 i 100 milijuna.

Hooperu je netko trebao objasniti zašto se “Čarobnjak iz Oza” i danas lako gleda, a njegove “Mačke” ne. Zato što su tamo Plašljivi lav, Limeni čovjek i Strašilo artificijelni kontrapunkt maloj Dorothy (istina, Judy Garland u vrijeme snimanja više nije bila tako mala), koji samo pojačavaju neobičnu stvarnost zemlje Oz. U “Mačkama” je sve artificijelno, a povremeno nezgrapno i smiješno, no to nećemo moći provjeriti jer film po svoj prilici neće igrati u našim kinima. Uostalom, iz utrke za Oscara već su ga povukli.