ZAGREB FILM FESTIVAL

KOCKICE Najprestižniji natjecateljski format za domaće kratkometražne autore ponudio je nekoliko zanimljivihfilmova

 promo
Hrvatske kratke filmove po prvi put žirira međunarodni žiri, čime se - htjeli mi ili ne - osnažuje autoritet nagrade

Pred deset godina, direkcija ZFF-a odlučila se internacionalni festival dopuniti i natjecateljskom selekcijom hrvatskih debitanata pod nepretencioznim naslovom "Kockice". Rezultat je bio iznad očekivanja. Kockice su se uskoro pretvorile u najprestižniji natjecateljski format za domaće kratkometražne autore, producenti su filmove radije premijerno puštali na ZFF nego na Dane hrvatskog filma, a Kockice su se pretvorile u jedan od najposjećenijih festivalskih programa. Tome - dakako - nije odmoglo i to što mladi domaći autori uvijek imaju rodbinu, kolege i prijatelje.

Ove godine, ZFF je Kockice nadogradio još jednom novošću: hrvatske kratke filmove po prvi put žirira međunarodni žiri, čime se - htjeli mi ili ne - osnažuje autoritet nagrade. Selektor programa Vladimir Gojun uoči festivala je najavio da su 10. Kockice ujedno i najjače u povijesti festivala. Osobno mislim da nije tako, i da su Kockice imale boljih sezona. No, i ovogodišnji program ponudio je nekoliko zanimljivih filmova, a ono što osobito veseli je zemljopisna raspršenost produkcija. Među 11 naslova Kockica ima filmova snimljenih u Rijeci, Dubrovniku, Sarajevu, te u Splitu (čak tri!).

Belladonna nije sjela

Dva najzvučnije naslova ovogodišnjih Kockica bez sumnje su dva koja su na festival stigla s međunarodnim nagradama: "Belladona" Dubravke Turić s nagradom s Mostre u Veneciji te "Piknik" Jure Pavlovića koji je nominiran za nagradu EFA za najbolji europski kratki film. Dok mi "Belladona" ni na drugo gledanje nije sjela - čini mi se da filmu fali razrađenija poanta - "Piknik" je školski točan, dobro režiran kratki film o sinu koji uz pratnju domskog odgojitelja posjećuje oca u kaznionici. Riječ je o filmu koji je i ovdje u vrhu konkurencije.

'Piknik' Jure Pavlovića - u vrhu konkurencije

Što se premijernih naslova tiče, onaj o kojem će se najviše pričati je "Nas dva" režisera Andrije Mardešića. Smješten u vrući, ljetni splitski neboder, film prati kućanstvo koje sačinjavaju stara baka (Dara Vukić) i njen unuk (Roko Sikavica). Ne znamo kako su dospjeli zajedno, nije sasvim jasno gdje je tu međugeneracija, no ono što tijekom filma shvatimo je da unuk baš i ne vodi život kakav je htio, da mu ne ide ni na profesionalnom ni na sentimentalnom planu te da se našao u slijepom rukavcu gdje skrbi o svojoj socijalističkoj Madoni Markantunovoj. Baka i unuk prolaze cikluse nježnosti i sadističkog mrcvarenja, a kao refren se kroz film ponavlja isti ritual: unuk s vjedrom odlazi na plažu po morsku vodu kojom baba masira reumatičnu ruku. Mardešić je i dosad imao nekih dobrih filmova, ali s ovim filmom iskoračuje kao ozbiljni novi "igrač".

U sličnom ambijentu splitskog cementa odvija se i film "Minjonja nanjonja" Josipa Lukića. Riječ je o žestokoj, sirovoj i dobro režiranoj minijaturi o sadističkom odnosu mlađeg i starijeg brata koji ostaju sami u stanu kad im majka ode na posao. Odlična djeca-glumci i skaredni, živi, prostački jezik gledatelja zalijepe za stolicu.

'Igra malog tigra' Jasne Nanut

Bivša tv novinarka Jasna Nanut zadnjih je godina ugodno iznenadilo s par jako zrelih kratkih filmova, a novi među njima je "Igra malog tigra". Film prati prvi spoj djevojke (Ana Stunić) i mladog, situiranog, ali opsesivno pedantnog arhitekta (Krešimir Mikić). Mikić je uredna, organizirana, neporočna picajzla, već na prvom dejtu bombardira curu primjedbama (brzo jede, puno puši…), no kako je sam želi otpočeti vezu, dok cura negdje u pola večeri shvati da se mora izvući što bezbolnije. To je fin, jednostavan i točan film o likovima u koje vjerujete, ali Nanut je zadnjih godina imala i jačih filmova.

'Indonezija' se čini kao dobar šlagvort za mogući dugometražni film

Zanimljiva je i "Indonezija", film Hrvatice koja studira na bečkoj akademiji Darije Blažević. I u dosadašnjim filmovima Blažević se bavila "hanekeovskim" temama urbane nelagode i prijetnje koja čuči iz mirnih običnih građana. Tako je i ovaj put. Junakinji "Indonezije" obiju auto, na što ona zove policiju. Policajac koji dođe na uviđaj pretvori se, međutim, u napasnog opsesivca koji joj počinje ulaziti u privatni život. "Indonezija" se čini kao dobar šlagvort za mogući dugometražni film.

Kockice su imale prethodnih godina i boljih izdanja. Međutim, ovogodišnja konkurencija jako je izjednačena pa će biti zanimljivo vidjeti kamo će otići nagrade međunarodnog žirija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 11:08