ODJEL ZA SNIMATELJE NA AKADEMIJI

Kako su u kaotičnim uvjetima stvarani veliki talenti hrvatske kinematografije

Student režije Vinko Brešan i sam je pomogao kolegama snimateljima, katkad u pogibeljnim uvjetima.
 

U ljeto 1969. Nikola Tanhofer vjerojatno nije ni slutio da režira svoj posljednji dugi igrani film. Dalmacija film, poduzeće pokojnog Šime Šimatovića, najuglednijeg zagrebačkog bonvivana, prihvatilo je njegov projekt “Bablje ljeto” po scenariju splitskog književnika Živka Jeličića, s Borisom Dvornikom, Radom Markovićem, Anom Karić, Miljom Vujanović, Brankom Plešom i Pavlom Vuisićem u glavnim ulogama, i dovršilo ga početkom naredne godine.

Posebnost je u tome što je to bio Tanhoferov prvi dugi film u boji, i prije toga se koristio kolorom, ali samo u srednjometražnim formama. “Bablje ljeto” u kinima nije ostavilo osobitog traga, no to redatelja nije pretjerano pogodilo, jer se zapleo u posao koji će odrediti pozno razdoblje njegove karijere.

Nikola Tanhofer

Tanhofer je na filmu debitirao sa 22 godine, ali kao direktor fotografije, što je zapravo bio fenomen, jer je prije toga imao nešto malo iskustva kao član zagrebačkog kino kluba Romanija i u poratnim filmskim žurnalima. No redatelj Branko Marjanović (za NDH voditelj proizvodnje Hrvatskog slikopisnog zavoda), koji je 1947. započeo snimati ratnu dramu “Zastava”, procijenio je da je taj mladić spreman za takav zadatak. Film su snimali oko dvije i pol godine, ne Tanhoferovom krivnjom, uvjeti rada u tom razdoblju naprosto su bili kaotični, međutim, kad je “Zastava” obasuta republičkim priznanjima, sve je bilo zaboravljeno. Novopečeni direktor fotografije bio je poprilično tražen, najbolje ostvarenje bio mu je bunkerirani Marjanovićev film “Ciguli Miguli” (1952), da bi 1957. odlučio debitirati kao redatelj: ionako je prije toga izluđivao sebi nadređene filmaše sugerirajući im kako da postave određeni kadar i kretanja glumaca u njemu.

Policajci onemogućuju Tomu Dubravčiću, Branku Ivandi i Radovanu Grahovcu snimanje studentskog štrajka na Ekonomskom fakultetu

Talentirana Beograđanka

“Nije bilo uzalud” bio je veliki uspjeh u kinima, Tanhofer je otkrio kao glumca Antuna Vrdoljaka, a bio je zaslužan i za kratkotrajni bljesak talentirane Beograđanke Mire Nikolić. “H-8” (1958) po scenariju Zvonimira Berkovića i Tomislava Butorca pobijedio je u Puli (u konkurenciji je bila i favorizirana “Cesta duga godinu dana” Giuseppea De Santisa) i danas je neprijeporni klasik hrvatskog filma, a od kasnijih ostvarenja izdvaja mu se još jedino “Dvostruki obruč” (1963), iznimno gledan u kinima i prodavan u čitavom svijetu.

Godine 1967. Antu Babaju, redatelja nagrađivane “Breze”, pozvao je dekan Akademije za kazališnu umjetnost Kosta Spaić i ponudio mu da tamo osnuje filmski odjel. Primjereno običajima tog vremena, Babaja je za to prvo doznao iz novina, pa se mogao primjereno pripremiti za razgovor. Kad mu je Spaić izložio svoju ideju da bi filmski odjel prvenstveno koristili za snimanje predstava i vježbi koje bi se tamo pripremale, Babaja je kratko odgovorio: “Taj film ne bute gledali.”

Snimanje ‘H8’

Koncipirao je ozbiljan studij, mučili su se s nedostatkom prostora, kamera i vrpce, a polaznici odsjeka za filmsku režiju snimali bi jedan drugome filmove. Kad se vidjelo da takvo nešto ima smisla, već 1969. ustanovljen je odsjek za snimanje (Tanhofer se vrlo rado prihvatio toga posla) i montažu (Tanhoferova supruga Radojka Tanhofer i Branko Belan bili su predavači). Tek poslije niknuli su odsjeci za dramaturgiju, televiziju, organizaciju i dokumentarni film.

Sve ono što su prolazili polaznici odsjeka za režiju čekalo je i nove studente: imali su još manje prostora, na raspolaganju su im bile dvije 16 mm kamere, a nedostatak filmske vrpce bio je najveća boljka. Tanhofer je provodio na Akademiji četiri puta po četiri sata u tjednu, katkad i puno više, sam je složio skripta za polaznike studija (i kasnije objavio sjajnu knjigu “Filmska fotografija” u izdanju Filmoteke 16), a sudeći po razini polaznika bio je vrlo uspješan profesor.

U prvoj godini studij je, recimo, upisao Željko Guberović (diplomirao 1974), koji je uz predavanja snimio dva epohalna dokumentarca Zorana Tadića, “Druge” (1972) i “Pletenice” (1974). Bilo je još važnih studenata, no već se sedamdesetih profilirala generacija važnih fotografa koji su upisali kameru i svoju afirmaciju stekli krajem sedamdesetih u tjedniku Polet, u razdoblju eksplozije glazbenog novog vala – od Ivana Posavca i Milisava Vesovića do Danila Dučka i Darka Vukova Colića. Šime Strikoman narednih je desetljeća stekao reputaciju svojim milenijskim fotografijama, a Igor Kelčec suradnjom s rokerima na naslovnicama njihovih albuma.

Snimatelj Davorin Gecl i redatelj Zrinko Ogresta počeli su surađivati već na studentskim vježbama

Drugi problem

Polet je, recimo, grafički uređivao Goran Trbuljak, također student odsjeka za snimatelje (prije toga je završio Akademiju likovnih umjetnosti), koji je poštovao njihove želje da se fotografije objavljuju u punom formatu, s crnim rubovima, što je moda preuzeta iz New Musical Expressa. Trbuljak je imao drugi problem, tih godina moglo se diplomirati samo s profesionalnim filmom, dugim ili kratkim, a on koji se upisao na Akademiju još 1970., diplomirao je tek 1980., zahvaljujući kratkom igranom filmu filmskog kritičara Alda Paquole “Automati želja”. Iste godine ponudio mu se još atraktivniji zadatak, profesor Akademije Babaja odabrao ga je za direktora fotografije svog poznatog filma “Izgubljeni zavičaj”, a odmah zatim snimio je kultni “Ritam zločina”.

Kad se spomenu Strikoman, Golik, Schmidt, Furlanica i mali Vitez na setu treba reći da je to na snimanju tv drame „Rano sazrijevanje Marka Kovača“

Poslije su uvjeti za diplomu bili manje strogi, priznavale su se i Akademijine koprodukcije s televizijom, kao i završne, dosta komplicirane snimateljske vježbe, što je uklonilo apsurd da se inzistira na nečemu u kinematografiji u kojoj se snima premalo filmova, a i prednost su uvijek imali snimatelji s renomeom Tomislava Pintera, Branka Blažine i Frane Vodopivca – sve odreda samouci. Osim toga, stasala je nova generacija redatelja koja je navikla raditi s direktorima fotografije sa svojih studentskih vježbi. Kad je, recimo, Zrinko Ogresta režirao svoj prvijenac “Krhotine – kronika jednog nestajanja” (1992), na njemu je uposlio kolegu sa studija Davorina Gecla.

Direktori fotografije, poput redatelja i ostalih članova filmskih ekipa, iskazali su se u Domovinskom ratu, a jedan dio ih je i poginuo. Tek da spomenemo Gorana Lederera, Živka Krstičevića, Žarka Kaića, Tihomira Tunukovića i Pavu Urbana. Neki od njih još su bili studenti.

Darko Šuvak u studentskim danima

Univerzalna priča

Studij snimanja upravo je proslavio 50. obljetnicu, tom prigodom organizirana je izložba u galeriji u susjedstvu Akademije, pa i prigodni program akademskih filmova, no ono najvažnije se baš i ne spominje kako ne bi zvučalo kao samohvala. Naime, hrvatski direktori fotografije najuspješnije su se probili u svijetu, pogotovo u Americi. Razlog nije samo u njihovu talentu nego i u prednosti vizualnog prosedea. Da biste se nametnuli kao redatelj, treba vam razumljiva, univerzalna priča, koju baš nije lako pronaći u suvremenoj kinematografiji, gdje je konkurencija sve žešća. Naprotiv, direktor fotografije treba pokazati samo umijeće vladanja kamerom, za to mu nije potreban nikakav prijevod, a njegov dar prepoznat će svaki profesionalni filmaš.

Naravno, lakše je kad redatelj s kojim si dobar postigne značajan odskok u inozemstvu, tako je mađarski direktor fotografije Lajos Koltai profitirao na uspjehu svog sunarodnjaka Istvána Szabóa, a i trostruki oskarovac Emmanuel Lubezki teško bi ostvario takvu karijeru da nije meksičkog buma u Hollywoodu. Vanja Černjul, Igor Martinović, Zoran Drakulić, Darko Šuvak i Saša Rendulić nisu imali takve pogodnosti, ali su dobili odlične poslove - između Los Angelesa i New Yorka. Martinović je snimio drugu sezonu serije “Kuća od karata”, koja je izgledala impresivno, a i surađivao je s izvrsnim redateljima (Carl Franklin, James Foley i dr.), dok mu je jedan od izvršnih producenata bio renomirani David Fincher.

Ante Babaja, Nikola Tanhofer i Krešo Golik - stupovi zagrebačke filmske akademije

Dosad je dvaput nominiran za najvažniju američku televizijsku nagradu Emmy i jednom je dobio nagradu Ceha američkih snimatelja, za pilot serije “Kobna noć” u produkciji kabelske mreže HBO. Černjul je također dvaput nominiran za Emmy i on je dobio nagradu Ceha američkih snimatelja za skupu Netfilixovu mini seriju “Marko Polo”, a bio je i na ZagrebDoxu (on inače povremeno snima u Hrvatskoj, na primjer, Matanićeve filmove “Majka asfalta”, “Ćaća” i “Majstori”), gdje je objasnio razloge međunarodnog uspjeha svojih kolega sa studija: “Hrvatski snimatelji su ovdje na Akademiji tretirani kao umjetnici i kao autori filma, tako da su oni uvijek bili priznati kao važni suradnici redatelju. Možda je to proizvelo moju generaciju.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2024 13:11