Kako su sleng i dijalekt pobijedili štokavski jezik

Posljednjih godina, hrvatsku je TV zasula hrpa domaćih sit-coma, a kino-ekrane niz domaćih dijalektalnih komedija. Jedna od posljedica tog populističko- regionalističkog vala je i ta da su ljudi prestali imati primjedbe na govor u hrvatskom filmu.

A sve do nedavno, nije bilo tako. Tijekom dobrog dijela osamdesetih i devedesetih, govor je u neformalnoj javnosti i u kritici često prepoznavan kao najiritantnija mana domaćeg filma. Unutar filmske javnosti, pitanje „revolucije“ u filmskom govoru pretvorilo se u predmet prave male generacijske revolucije. Od konca devedesetih, novi val filmaša deklarativno se okomio na zatečeni govor u hrvatskom filmu, atakirajući na standardnu štokavštinu kao jezik dijaloga, ali i na dotadašnji, gavelijanski glumački dril koji je težio tome da s glumca oljušti njegov materinji jezik i pretvori ga u korektnog štokavca.

Filmski dijalozi

Tako je to izgledalo u parteru, u filmskoj praksi: došli su „mladoturci“, otjerali „izvještačeni, knjiški“ jezik i reformirali filmski govor. Koliko- međutim taj repertoar stereotipa o govoru na hrvatskom filmu ima uporište u znanosti? Do sada to nismo znali. Sada- međutim znamo i to zahvaljujući jednoj interdisciplinarnoj knjizi koja se ovih dana pojavila u knjižarama. Naziv knjige je „U Abesiniju za fonetičare“, a autorica joj je Jelena Vlašić Duić, docentica na katedri za fonetiku zagrebačkog filozofskog fakulteta.

Jelena Vlašić Duić latila se posla da na uzorku odabranog korpusa hrvatskih filmova odgovori na česta pitanja koja se tiču hrvatskih filmskih dijaloga. Kako se govori u hrvatskom filmu? Je li taj govor govor epohe u kojoj film nastaje, ili one koju dočarava? Kad se govori standard, kada dijalekt? Je li dijalekt doista „prirodniji“? I - može li se to empirijski potvrditi? Da bi odgovorila na ta pitanja, Vlašić Duić je temeljito fonološki analizirala govor, te odradila niz eksperimenata na „pokusnim kunićima“ kojima je puštala zvučne inserte dijaloga iz filmova. Sve to skupa temeljila je na korpusu jedanaest hrvatskih filmova nastalih od 1954. do 2000. Najstariji u tom korpusu je Belanov „Koncert“, najmlađa „Blagajnica hoće ići na more“ Dalibora Matanića, a između su se našla po tri Vrdoljakova i Golikova filma. Treba odmah reći da je korpus koji je Vlaić Duić izabrala pomalo nezgrapno selektiran, što će imati posljedica i na uvide knjige. U njemu, primjerice, nedostaju filmovi u kojima se govori čakavski (npr. „Prometej s otoka Viševice“), nedostaju primjeri suvremenog urbanog slenga, ali i poetički pomaknutiji naslovi. Također, Vlaić Duić izbjegla je filmove s upadljivim učešćem nehrvatskih glumaca („Breza“, „Samo jednom se ljubi“…), koji bi bili intrigantni za analizu.

Stručno ali zbavano

Unatoč tome, uvidi koje fonetičarka izvlači iz korpusa hrvatskih naslova zanimljivi su, i u velikoj se mjeri poklapaju s intuitivnim dojmom koji publika i publicistika gaji o domaćem filmskom govoru. I „U Abesiniji za fonetičare“ potvrđuje uvide koji su običajno uvriježeni. Hrvatski gledatelj (u ovom slučaju: slušatelj) doista identificiraju govor na dijalektu kao „prirodniji“ od onog na standardu. Govor u dijalogu osjećaju kao prirodniji, a onaj u monologu i off-komentaru kao izvještačen. Možda najzanimljiviji uvid „Abesinije za fonetičare“ je taj kako u hrvatskom filmu govor ne služi i ne funkcionira kao indikator povijesne epohe. Dok gledatelji/slušatelji jasno raspoznaju zavičajnost dijalekta ili slenga, isti ti slušatelji nisu bili kadri na osnovu zvučnih inserata na standardnom jeziku odrediti da li se radnja filma zbiva u međuraću, poraću ili suvremenosti.

Šteta je što autorica nije statistički obradila širi korpus i dokazala ono što se odokativno čini kao empirijski dojam: da su slengovi i dijalekti tijekom desetljeća sve zastupljeniji, a da je standardni štokavski postao iznimka.

Bez obzira na te zamjerke, „U Abesiniju za fonetičare“ je korisna i zanimljiva knjiga, napisana stručno, ali i vrlo zabavno, tako da ne odbija ni čitatelja kojem će se zavrtjeti glava od tablica.