Kako je Berlusconi odlučio zaraditi na potresu u L’Aquili

Šestog travnja 2009. potres od 5,8 stupnjeva na Richterovoj ljestvici pogodio je i potpuno uništio povijesni gradić L’Aquilu, planinsku komunu u pokrajini Abruzzo, u srcu Italije. Potres je srušio i studentski dom i bolnicu, a broj mrtvih popeo se na 308.

Nakon potresa u L’Aquili, prvo se očitovala ljudska dobrota: gradovi, države, tvrtke i anonimni ljudi slali su donacije, hranu, nudili smještaj. No, vrlo brzo se potres u Abruzzu ispostavio kao sjajna prilika za političku manipulaciju i zaradu.

Diplomatski skandal

Ta druga priča o L’Aquili tema je političkog dokumentarca “Draquilla - Italija koje se trese”, talijanske TV komičarke i redateljice Sabine Guzzanti, filma koji od ovog četvrtka stiže u hrvatska kina u okviru CineFestovih dokumentarnih hitova. Film Sabine Guzzanti premijeru je imao u Cannesu 2010., kad je njegovo prikazivanje izazvalo i diplomatski skandal, pošto je Berlusconijev ministar kulture Sandro Bondi bojkotirao festival u znak prosvjeda zbog uvrštenja filma u program.

Naime, “Draquila” na zastrašujući način secira ne samo Berlusconijev mentalitet i način vladanja, nego i izopačenja javno-privatnog partnerstva.

Odmah nakon potresa, talijanske su vlasti zatvorile zbog sigurnosti povijesnu jezgru grada i fizički zabranile žiteljima grada da dođu do svojih kuća. Na rubu grada organizirani su privremeni šatorski gradovi, no ta neizbježna mjera uskoro se pretvorila u oruđe represije, pošto je u kampove uveden polumilitarni režim. Međutim, pravi kraval počinje onog časa kad Berlusconi odluči “obnoviti” L’Aquilu.

Novi grad

Premijer neimar (ne treba zaboraviti da je Berlusconi počeo kao milanski stanograditelj) nije se htio zezati s pipavom i skupom obnovom starog grada: umjesto toga u podnožju je sagradio novi grad stambenih blokova, uselio u nj stanovništvo bez krova nad glavom, te sklopio unosne ugovore s tvrtkama koje su u novom gradu htjele imati trgovine i servise. Sve te poslove odradila je Protezione Civile (Civilna zaštita), organizacija koja se na leđima žrtava L’Aquile pretvorila u korporacijskog moloha: stanovnici L’Aquile živjeli su u tipski uređenim domovima u kojima je doslovno sve bilo vlasništvo PC-a, a štos je bio u tome što je Berlusconi sa svojim čovjekom od povjerenja, šefom Civilne zaštite Guidom Bortolasom, planirao - privatizaciju PC-a! Ukratko, plan je bio tako jednostavan i ideološki perfektan: tuđu nesreću kanili su pretvoriti u izvor profita za dioničare.

Izborni adut

U isto vrijeme dok pokušava nesreću Abruzza pretvoriti u izvor profita, Berlusconi L’Aquilu pretvara u izborni adut, demonstrirajući demagoški kako je brza reakcija na potres dokaz njegovih menadžerskih sposobnosti i poduzetnosti. Guzzanti - koja je u Italiji stekla slavu imitirajući Berlusconija s maskom na licu - snimila je izvrstan, papreni dokumentarac koji se zbog njenog personaliziranog nastupa i neuvijene subjektivnosti najviše približava stilu Michaela Moorea.