Jedan od najpopularnijih francuskih glumaca, redatelja i scenarista današnjice Louis Garrel prošle je godine snimio svoj četvrti film, kriminalističku komediju "Nevin" koju je samo u francuskim kinima do danas pogledalo preko nevjerojatnih 700.000 gledatelja. Riječ je o neoubičajenoj i vrlo zabavnoj priči o obitelji koja kreće u pljačku nakon što se majka zaljubi te uda za zatvorenika premda je u početku sin sumnjičav u vezi svog novog očuha. Premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, "Nevin" je pobrao hvalospjeve filmske kritike. Na popularnoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes koja se bavi prikupljanjem tekstova filmskih kritičara, "Nevin" ima savršenih 100% pozitivnih ocjena.
Osim što je ispunjen humorom, dramom i akcijom, "Nevin" je također trijumfirao na dodjeli prestižne francuske nagrade Cesar gdje je nominiran u čak jedanaest kategorija uključujući najbolji film i režiju, a u konačnici je osvojio dvije nagrade - za najbolju sporednu glumicu i najbolji originalni scenarij. Osim što je odglumio glavnu ulogu i režirao ga, Garrel je također i napisao ovu kriminalističku komediju, a ovim putem u suradnji sa službenim distributerom filma MCF Hrvatska donosimo ekskluzivni intervju s ovim popularnim francuskim umjetnikom u kojem iznosi svoju osobnu inspiraciju za film - dosta trenutaka u filmu inspirirani su stvarnim događajima iz njegova života - obrazlaže razloge zbog čega je odlučio film snimiti u Lyonu umjesto u Parizu te na koji je način izabrao glumce za glavne uloge.
Zabavna kriminalistička komedija "Nevin" u Cineplexxu i ostalim kinima započinje se prikazivati od četvrtka, 4. svibnja.
Je li točno da je "Nevin", vaš četvrti redateljski film, prvotno bio planiran za prikazivanje odmah nakon vašeg prvog, "Dva prijatelja" iz 2015. godine?
Tako je. Njegova producentica također je trebala biti Anne-Dominique Toussaint. No, trebalo je ipak malo više vremena da scenarij za film "Nevin" sazrije pa sam se zbog toga upustio u druge projekte - "Vjeran čovjek" i "The Crusade". Scenarij za "Nevin" započeo sam pisati sam, ali naknadno sam otkrio knjige autora Tanguya Viela koji je pisao egzistencijalističke detektivske romane i koji na neki način "krade" žanr kako bi pisao o puno intimnijim stvarima. U početku sam tražio autora koji piše detektivske priče radnjom smještene na aerodromima, a u kojem bi detektivski žanr bio poput igre. Za razliku od moja prethodna dva filma, "Vjernog čovjeka" i "The Crusade", bio je ovo projekt kojeg sam pisao bez svog scenarističkog partnera Jeana-Clauda Carrierea pa je i zbog toga trebalo više vremena da pronađem strukturu priče. Pisanje scenarija nije poput pisanja knjige; scenarij mora biti konstantno u pokretu. U priču je ubrzo ušla Naila Guiguet s kojom sam radio na filmu "The Crusade", a koja je briljantna i iznimno talentirana. Svo vrijeme provedeno s njom jako je koristilo scenariju, a premda Jean-Claude Carriere u konačnici nije uopće radio na njegovom pisanju svejedno sam mu ga dao na čitanje. On je predložio par stvari od kojih sam jednu ubacio u film: mačka koja liže cipelu protagonista kojeg glumim i koja jede kavijar dok se u filmu nalazi na groblju.
Željeli ste napisati kriminalističku komediju?
Želio sam poznatu priču i kriminalni slučaj, zločin, koji se odvija unutar obitelji. Odmah u početku imali smo ideju o majci koja se udaje u zatvoru. To je majka koja, zbog ljubavi, unosi transgresivni element u ovu poprilično "ispravnu" obitelj; obitelj koja se strogo pridržava zakona. I tu dolazi do konflikta.
Čini se da je vaš film inspiriran pričom o vašoj majci Brigitte Sy koja je u zatvorima diljem Francuske održavala radionice te svoj prvi dugometražni film "Free Hands" iz 2010. godine režirala upravo o toj temi, a u kojem se njezin lik zaljubljuje u zatvorenika te se u prvoj sceni filma za njega udaje. S takvom sličnom scenom započinje i vaš film.
Upravo to. Film "Nevin" priča je o tom braku iz perspektive sina. Međutim, kad se moja majka udala u zatvoru, meni je bilo 18 godina i nisam prisustvovao ceremoniji. Na neki način ovim filmom to ispravljam - upadam na njezino vjenačnje. Početna točka priče filma je stvarna priča o mojoj majci: ona se udala u zatvoru, a ja sam se slagao s očuhom koji mi je otvorio vrata svijeta kojeg do tada nisam uopće poznavao. Uvijek je u filmovima zabavno vidjeti dva različita svijeta koja se međusobno sudaraju.
Jeste li u stvarnom životu poznavali taj drugi svijet o kojem priča vaš film?
Jesam. Moja majka radila je dvadeset godina u zatvorima. Od svoje jedanaeste godine provodio sam vrijeme s ljudima koji su netom izašli iz zatvora i koji su se tamo ponekad i vratili… Vidio bih ih na kratko, jedanput, možda dvaput i nakon toga više ne. Kuća nam je uvijek bila ispunjena tim nekim čudnjikavim, ali i zabavnim muškarcima. Ženama, također, jer je moja majka vodila radionice i u ženskim zatvorima. Neke od njih kasnije su postale spisateljice. Na taj sam način upoznao svijet zatvorenika od kojih su mnogi bili iznimno inteligentni pa su me vjerojatno i zbog toga oduvijek privlačili ljudi s društvene margine.
Sama priča po svojoj se strukturi može podijeliti u dva dijela. U prvom vidimo sina koji želi zaštititi svoju majku pa istražuje očuha, prati ga posvuda. U drugom se sin sprijateljuje s očuhom.
Nisam želio da film bude suviše intiman te da stvori neku klišeiziranu obiteljsku kroniku, već sam želio odvažniju priču. Iako film ima autobiografski temelj, nisam želio da to postane središnjica radnje. Puno više volim uzeti biografske elemente i postaviti ih u film koji se poigrava s različitim žanrovima, uključujući i komediju. Svakako želim izbjeći patos tragedije. U ovom filmu teško se nositi s odnosom kakav imaju majka i sin. Što je duh filma lakši, to je gledatelju zabavnije. Istina je da postoje dva dijela filma. Jedan je zabavan, a drugi je akcijski.
Što se tiče same scene pljačke u filmu, čini se da ona priziva "old school" filmove popur "Rififi" redatelja Julesa Dassina iz 1955. ili "Kockara Boba" redatelja Jeana Pierrea Melvillea iz 1956. godine. Oba ta filma adaptacija su romana autora Augustea Le Bretona.
Pogledao sam nekoliko filmova, pogotovo briljantne "Violent Saturday" redatelja Richarda Fleischera i "Ubijanje" redatelja Stanleyja Kubricka u kojima pljačka krene po zlu zbog male ljubavne priče. Postoji nešto spektakularno u tome kad na ekranu gledaš svu tu muškost, zrelost i nasilje koji u konačnici propadaju zbog ljubavne priče.
Filmovi "Vjeran čovjek" i "The Crusade" započinju scenama u pariškim stanovima. Ovaj film započinje scenom u zatvoru. Odmah od početka odlučili ste gledatelja odvesti u neki potpuno novi svijet.
I upravo iz tog razloga želio sam ovaj film snimiti u Lyonu. Nisam više želio biti u Parizu. Za priču, ali također i za ono što donosim kao glumac, puno je toga "pariškog", da se tako izrazim. Gotovo da bi se neka ulica mogla zvati po meni koliko sam često u tom glavnom gradu. Želio sam izbjeći sve to kako bi kroz moj lik gledatelj ušao u neki novi svijet. Ovaj je film na neki način bijeg od stvarnosti koji nudi stanovitu pitoresknu avanturu s okusom romantike i komedije.
Svoje ste ranije filmove snimali s glumcima kao što su Laetitia Casta, Vincent Macaigne, Golshifteh Farahani. U ovom filmu okružili ste se potpuno drugim glumcima - Anouk Grinberg, Roschdy Zem, Noemie Merlant.
Ovo će zvučati možda bizarno, ali nisam ih birao po njihovoj pojedinačnoj glumačkoj kvaliteti, nego me više zanimalo kako će djelovati u paru. Glumac može biti sjajan, ali kada dvoje sjajnih glumaca glume jedno nasuprot drugog može doći do međusobnog poništavanja. U tom slučaju vidite dvoje individualaca, dvoje glumaca i kao rezultat više ne vjerujete u ono što oni pokušavaju napraviti. Započeo sam s Roschdyjem Zemom. On je bio sretan što konačno neće glumiti nekog grubijana, već puno nježniji, sentimentalniji lik. Volio je taj spoj. Prije ovog filma nisam upoznao Anouk Grinberg premda je ona glumila u jednom od filmova moga oca "I Can No Longer Hear the Guitar" iz 1991. godine. Poslao sam joj dvije scene i nakon što je stigla na set odmah sam znao da je moj posao gotov. Njih dvoje savršeno su si odgovarali. Roschdy je visok, Anouk je mršava. Obavili smo testno snimanje u kojem su odglumili scenu vjenčanja. Snimio sam je i već nakon prvog pokušaja rekao sam cijeloj filmskoj ekipi da je upravo to ono što želim u filmu. Možete snimati s najboljim kamerama i najboljom pričom, ali stvar će uvijek funkcionirati samo ako postoji istinska kemija među glumcima.
Slična je stvar bila i s glumicom Noemie Merlant koju sam upoznao u avionu na putu za filmski festival u Torontu. No, tada smo izmijenili tek par riječ. Kada sam vidio njezin nastup u filmu "Paris, 13. okrug" iz 2021. godine redatelja Jacquea Audiarda iznimno mi se svidjela glumačka dubina koju je dala tom liku. Osjetio sam u njoj malog cirkusanta kojeg sam želio iznijeti na površinu ovim filmom. Na taj način sam dobio glumački kvartet s kojim sam mogao raditi. S glumcima inače ne radim individualna testiranja, već ih uvijek spajam, jer želim vidjeti kako skupa djeluju unutar scene. To je ono što moje filmove čini bogatijim, ispunjenijim.
Jeste li se tijekom snimanja susreli s nekim novim izazovima?
Traženje lokacija za snimanje bilo je komplicirano, pogotovo za scenu koja se odvija u restoranu uz cestu te parkiralište pred kraj filma koje smo uspjeli pronaći nekih 60-ak kilometara od Lyona. Također, budući nisam naviknuo snimati akcijske sekvence, scenu pljačke u kojoj moj lik u jednom trenutku udara drugog lika s automobilom i obara ga morali smo ponoviti nevjerojatnih 28 puta premda sam kadar traje tek četiri sekunde u filmu.
Na koga se točno odnosi naslov filma? Tko je nevin?
U početku to je lik kojeg tumači Roschdy Zem, a nakon toga nevin postaje i moj lik. U neku ruku kada počinite zločin zbog plemenitih razloga zapravo ste nevini. No, u očima zakona, to baš i nije moralno. To je poput one slavne rečenice iz velikog filma Jeana Renoira "Pravila igre": "Najstrašnije u ovom svijetu jest to da svatko ima neke svoje razloge".