SMRT DJEVOJČICE SA ŽIGICAMA

‘Kad sam vidio Rab, bio sam zabrinut. Djeluje kao turistička razglednica, a mi smo snimali mračnu priču‘

Goran Kulenović

 Marko Todorov/Cropix/Cropix
Niti za jednu ulogu nisam radio audiciju, u smislu da snimim probe i onda odlučim o glumcu, kao što sam to npr. radio za ‘Crno bijeli svijet‘ kaže Goran Kulenović uoči projekcije na Pula Film Festivalu

Šesnaest godina nakon "Pjevajte nešto ljubavno", glazbene komedije s elementima romantika i tada više nego dobrodošlog predaha od tmurnih filmova o Domovinskom ratu i njegovim posljedicama, prekaljeni TV redatelj i scenarist te jedan od najboljih hrvatskih redatelja glazbenih spotova Goran Kulenović vraća se na Pulski filmski festival s kriminalističkim filmom "Smrt djevojčice sa žigicama", adaptacijom istoimenog romana Zorana Ferića.

Priča filma prati istragu smrti rumunjske prostitutke na otoku Rabu koju vodi šef tamošnje policije Mungos (Goran Navojec). Silom prilika i stjecajem okolnosti, istrazi se priključuje njegov prijatelj Fero (Ozren Grabarić), odnedavno rastavljeni patolog koji je na otok došao kako bi prisustvovao pogrebu kćerke jednog drugog prijatelja. Dok Mungos i Fero pokušavaju pronaći ubojicu, za petama im je zajednička prošlost protkana greškama.

Uoči premijere filma, koja će se u srijedu u 21:30 sati održati u pulskoj Areni, s redateljem filma Goranom Kulenovićem razgovarali smo o tajnama otoka Raba, životu na otoku, živopisnim likovima iz Ferićeva romana te žanrovskom filmu.

Adaptiranje poznatog i hvaljenog romana uvijek je sklizak teren. Jeste li tijekom rada osjećali pritisak zbog te činjenice?

Moram priznati da nisam, jedino sam razmišljao o tome koliko treba biti pažljiv u radu na scenariju kako bi što više tog sjajnog i kompleksnog materijala iz romana na organski način završilo u filmu.

Ferić je svojevremeno rekao da je "Smrt djevojčice sa žigicama" "mediteranski Twin Peaks"? Iz vaše perspektive, što je u romano mediteransko, a što vas u njemu asocira na "Twin Peaks"?

Ma, ja mislim da je cijela ta priča s „Twin Peaksom“ došla naknadno, kad je trebalo naći neku atraktivnu i široj publici prepoznatljivu referencu za Ferin roman. Čisto sumnjam da je Fero roman išao pisati sa Twin Peaksom na pameti, tim više što u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća - kojom se Fero često inspirira - imamo sasvim dovoljno te „začudne“, pomaknute atmosfere i poetike. Ja nisam ni blizu književno toliko potkovan da to detaljnije analiziram, ovako na prvu mi, kao neke daleke reference na „Smrt djevojčice sa žigicama“, na pamet padaju Slamnigov roman „Neprijatelj“, Kušanov „Zidom zazidani“ te „Mirisi, zlato i tamjan“ Slobodana Novaka, kojem Ferić i otvoreno u romanu daje posvetu. Ono ‘mediteransko‘ u romanu ne treba previše objašnjavati - cijela priča događa se na Rabu i cijela atmosfera - na koju smo i u filmu pokušali staviti što jači naglasak - je utopljena u plaže, šetnice, terase, kamene ulice, starinske vile tog nevjerojatno zanimljivog otoka.

image
Livada Produkcija/

Scenarij ste napisali sa Zoranom Ferićem, autorom romana. Kako ste surađivali sa Zoranom Ferićem? Jeste li, takoreći, podijelili poslove ili je vaša suradnja bila više fluidna? Je li vam činjenica da je vaš koscenarist autor predloška pomogla ili odmogla?

Zajedničko pisanje, naravno, nikad nije matematički precizno što se ‘podjele poslova‘ tiče, ali nas dvojica smo zapravo prilično jasno i spretno podijelili poslove. Mene je zapalo više baviti se strukturom („kosturom“) te završnim ‘glancom‘ dijaloga (ajmo to nazvati „kožom“), što su i inače moje jače, a Ferine slabije strane, a Fero se bavio svim ostalim „organima“ koji se nalaze između kostiju i kože, ako to mogu tako slikovito dočarati. Mislim, njegove se briljantne ideje, sjajni likovi i divan crni humor već ionako nalaze u romanu, a pred nama je onda bio zadatak da iz tog obilja odaberemo i u dvosatnu priču posložimo ono što će publici biti najzanimljvije. I to smo zajednički napravili s puno povjerenja i uvažavanja, stvarno jedna divna suradnja.

Ma koliko to neki filmaši možda htjeli ili se trudili to izvesti, film ne može i ne treba biti preslika romana. Kako ste pristupili dekonstrukciji pa ponovno rekonstrukciji predloška? Što vam je bilo najvažnije iz romana prenijeti u film?

Prvo smo se složili oko ideje da okosnica filma treba biti kriminalistička priča kroz koju se isprepliću osobne, realne drame glavnih likova, pritom ne gubeći iz vida i neke druge, možda diskretnije ali ključne sastavnice Ferine poetike: prikaz ‘malomišćanskog‘ mentaliteta, crni humor, politički podtekst... Dogovor je bio da film ne ide toliko u smjeru bizarnog i začudnog kao što to ide knjiga, već da u scenarij ubacujemo samo one ‘pomaknute‘ detalje ili situacije koje se mogu organski vezati uz istragu ubojstva. Zato smo prvo ispočetka složili kostur cijele priče kao detektivske istrage, pazeći naravno da paralelno u scene upisujemo i sve ostale elemente koji čine priču romana: odnos glavnog lika prema tom otoku i staroj ‘škvadri‘ s otoka; veze i silnice između tih ljudi koji su u mladosti bili ‘škvadra‘, a sada su u nekim zrelijim godinama; polagano otkrivanje jedne dramatične tajne iz njihove mladosti... ima tu jako puno slojeva ispod te osnovne istrage ubojstva.

image
Livada Produkcija/

"Smrt djevojčice sa žigicama" smjestili ste u okvir kriminalističkog filma. Zašto vam je bilo važno priči dati žanrovsku čvrstinu?

Ja sam kao autor odrastao na žanrovskom filmu za kojeg smatram da je obično zabavniji i napetiji za gledanje, a da - ako je vrhunski napravljen - ne mora biti ništa manje ‘dubok‘ ili slojevit od nekog art filma, odnosno nekog filma koji nema tako čvrstu narativnu strukturu. Filmovi koje ja obožavam - od „Trećeg čovjeka“, „Casablance“, „Kuma“, „Američkih grafita“, „Neki to vole vruće“... (mogao bih nabrajati do sutra) - su sve remek-djela, ali sa čvrstom narativnom i jasnom žanrovskom strukturom. Nisam nikad bio preveliki fan npr. Bergmana, Tarkovskog ili Bunuela. Poštujem te autore, ali ne nalazim se u njihovoj poetici. I zato mi je bilo bitno da „Smrt djevojčice sa žigicama“ postavimo ponajprije kao žanrovski film, a i Feriću se - na moju sreću - ta ideja odmah dopala.

Dakako, neki od najboljih krimića nisu "samo" priče o detektivima, zločinima i zločincima. Tko su ljudi o kojima pripovijedate u filmu? Što vam je kod njih najinteresantnije?

Likovi u „Djevojčici sa žigicama“ su vrlo kompleksno i životno postavljeni: s jedne strane je tu glavni lik (koji nosi nadimak autora romana) koji ima vrlo ambivalentan odnos i prema otoku i prema svojim prijateljima iz djetinjstva. On se nikad nije uspio do kraja uklopiti u taj mentalitet, a sada se na otok vraća nakon 25 godina gotovo potpunog izbivanja. Tamo ga čeka njegov najbolji prijatelj iz mladosti Mungos, policijski inspektor čiji je temperament oprečan Ferinom, i koji Feru na neki način ‘uvlači‘ u svoju istragu ubojstva. I Mungosov odnos prema sugrađanima je vrlo zanimljiv jer u krugu sumnjivaca su i neki od njegovih prijatelja, poznanika, pa čak i viđeniji ljudi zajednice, što mu otežava ispitivanje. Tu je i lik Franke, Ferine nikad ostvarene ljubavi iz mladosti, koja je je sad u pomalo čudnoj vezi s poznatim piscem, a osjećaji koje ona i Fero gaje jedno prema drugom su i nakon svih tih godina prilično komplicirani. I lokalni svećenik, Fra Marijan, još je jedan vrlo kompleksan i zanimljiv lik, a takvi su i ostali protagonisti - niti jedan od njih nije samo onakav kakav se čini na prvu. Tako napisani likovi su za redatelja jedan fantastičan poligon igre.

Rođeni ste Zagrepčanin, a ljeta ste često provodili na našim otocima. Slično kao i Ferić. Po čemu se život na otoku, u vašem slučaju Krku, razlikuje o života u gradu? Koje ste aspekte života na otoku htjeli ugraditi u svoj film?

Za razliku od Ferića, ja nikad nisam dublje uronio u taj život na otoku, uvijek sam tu atmosferu nekako više upijao sa strane, i zato mi je vjerojatno Ferićev roman tim zanimljiviji, jer me vodi u neku priču koju ja mogu otprilike prepoznati, osjetiti kao dio svog života, ali koju nisam konkretno proživio. Vrlo sličan slučaj kao i sa „Crno bijelim svijetom“, gdje sam imao veliku potrebu pričati priču o vremenu i prostoru koji su me cijeli život fascinirali, ali s kojima sam iskustva imao više ‘u odjeku‘, i gdje sam isto osjećao kao da sam nešto propustio doživjeti, a sad to imam priliku rekonstruirati kroz fikciju.

Poput predloška, "Smrt djevojčice sa žigicama" obiluje, u najmanju ruku, interesantnim likovima? Kako ste pristupili procesu biranja glumaca? Za koju vam je ulogu bilo najteže pronaći pravog glumca ili glumicu?

Obzirom na spomenutu kompleksnost likova, nije bilo lako birati cast, i za taj sam film puno više nego inače vagao oko pojedinih glumaca, i pokušavao nekako ‘projecirati‘ pojedinog glumca u scene koje njegov lik ima u filmu. Moram priznati da možda samo oko Jelene Lopatić nisam imao nikakve dvojbe da je idealna za lik Franke, s tim da je ono što je Jelena odigrala u filmu nadišlo i moja najoptimističnija očekivanja. I za lik Mungosa sam znao da kao da je napisan za Gorana Navojca, tu se jedino postavljalo pitanje što je Gogo po godinama nešto stariji od te generacije o kojoj je u filmu riječ. Ali pokazalo se da taj detalj ne smeta dok je razlika dovoljno mala, kako to često u filmovima i biva. Niti za jednu ulogu nisam radio audiciju, u smislu da snimim probe i onda odlučim o glumcu, kao što sam to npr. radio za „Crno bijeli svijet“, jednostavno sam se pouzdao u svoje znanje i iskustvo i ispalo je super. Naravno, treba još pričekati komentare šireg auditorija, ali usudit ću se već sada reći kako mi se čini da u smislu casta nema niti jednog jedinog slabog mjesta u filmu. A govorimo o petnaestak velikih, kompleksnih i za film bitnih uloga.

Je li vam Rab tijekom snimanja otkrio neke tajne koje niste znali prije nego što ste došli na set? Koliko je bilo teško ili lagano kamerom zabilježiti otočni štih, atmosferu malog mjesta i određeni stupanja izolacije?

Kada je Ferić mene, producente i direktora fotografije Mirka Pivčevića prvi puta doveo na Rab bilo je ljeto, i prvi dojam otoka je bio pomalo zabrinjavajuć - sam grad Rab je prekrasno uređen, djeluje kao najljepša turistička razglednica, što nikako nije dojam koji je nama trebao za film. Obzirom da je film ipak prilično mračna, čak ‘noirovska‘ priča, i da se događa početkom 90-tih, na prvu nam se činilo da je Rab sada previše ‘ušminkan‘, tim više što su u međuvremenu preuređeni bili i terasa hotela ‘Imperijal‘ i psihijatrijska bolnica ‘Kampor‘, dvije vrlo bitne lokacije za priču filma. Ali kada smo ponovno došli obići Rab izvan sezone, u zimu, shvatili smo da se uz pažljiv odabir vizura ipak može postići ta turobna atmosfera jeseni i 1992. godine. Jednu prekrasnu ali zapuštenu hotelsku terasu smo srećom pronašli malo izvan grada, a i sve ostale lokacije na otoku su se počele nekako savršeno ‘slagati‘ u priču. U vezi toga moram istaknuti ogromnu podršku koju smo dobili od svih struktura Grada i Otoka, a bez koje bi - u našem skučenom budžetu - bilo nemoguće napraviti ovako lokacijski i atmosferski kompleksan film.

image
Livada Produkcija/

S obzirom na to da se radnja filma i romana odvija u jesen 1992. godine, kako ste pristupili temi Domovinskog rata u čijoj se sjeni odvijaju svi događaji iz filma?

Rat je u filmu u nekom trećem, četvrtom planu priče, vrlo diskretno naznačen udaljenim detonacijama koje dopiru preko kanala, s Velebita, i s ponekom maskirnom uniformom u prolazu, sa naizgled malo utjecaja na atmosferu i događaje. No - što je još jedna briljantna Ferićeva dosjetka iz romana - taj jedva vidljivi rat na kraju itekako ima svoje mjesto u priči.

U slučaju "Smrti djevojčice sa žigicama", vi ste redatelj, koscenarist i montažer. Što vam je takav stupanj kontrole nad djelom omogućio da postignete? U kojem ste od tih poslova najviše uživali i zašto? Koji od njih smatrate najvažnijim za uspjeh nekog filma?

Jednostavno mi se čini da je važno da autor sudjeluje u svim navedenim fazama oblikovanja priče, jer samo tako može stvarno na kraju dobiti ono što je i zamislio. U svim svojim velikim projektima, od „Bitangi i princeza“, preko filmova „Ravno do dna“ i „Pjevajte nešto ljubavno“, pa do „Crno-bijelog svijeta“ sam imao potpunu kreativnu slobodu i kontrolu (dobro, kod „Bitangi i princeza“ zbog prevelikog broja epizoda i suradnika, te premalo vremena nije bilo uvijek moguće baš sve držati pod kontrolom, što se kod nekih neujednačenih epizoda može i primijetiti), i mislim da sam kvalitetom i popularnošću tih projekata i opravdao takav način rada. Što se tiče riječi ‘uživanje‘ koju spominjete, obično kažem da najmanje uživam u pisanju, to je za mene inače najteži dio posla. Ali ovdje je i to bilo drugačije, obzirom da sam već imao tako sjajan predložak i sjajnog koscenaristu, niti ta faza nije bila tako teška kao inače. Za uspješan projekt sve su te faze važne, s tim da montažu - u mom načinu rada - smatram za čistu ‘egzekuciju‘ gdje se teško više nešto bitno može spasiti ili uprskati. Ako smo nešto previdjeli u tekstu ili snimanju, ili u glumčevoj izvedbi, montažom je moguće ublažiti slabiji dojam, ali ne i potpuno spasiti materijal koji iz nekog razloga nije dobro zamišljen ili izveden.

image
Livada Produkcija/

Iako ne možemo reći da prije nisu bile popularne, stječe se dojam da su kriminalističke priče s određenim začudnim elementima u posljednje vrijeme vrlo dobro prolaze kod publike, što televizijske, što filmske. Jeste li optimistični uoči dolaska filma u kina?

Umjereni sam optimist, i to ne zato što nisam siguran može li se naš film svidjeti publici, nego zato što je do hrvatskih gledatelja filmom jako teško doprijeti. Moj prošli film „Pjevajte nešto ljubavno“ osvojio je nagrade publike i u Puli i u Motovunu, velika većina onih koji su ga pogledali ga i dan danas jako voli, tako da nije neobjektivno reći da je imao velik kino-potencijal, ali kako to kod nas obično biva - radi potpune nezainteresiranosti distributera i kinoprikazivača, te nikakvog budžeta za promociju, on nije u kinima uspio doseći niti trećinu onoga što je uz samo malo truda i novaca mogao ostvariti. Sada HAVC ipak filmovima daje neka sredstva za promociju, pa se nadam da će u slučaju našeg filma ta cifra biti dovoljno velika da film izreklamiramo kako i zaslužuje. Jer iz ovih uvodnih reakcija onih koji su „Smrt djevojčice sa žigicama“ imali prilike vidjeti, mogu prilično sigurno najaviti da će hrvatsku (a i regionalnu) publiku takav jedan napet, emotivan, duhovit i atmosferičan film svakako zanimati. Samo je pitanje kako tu publiku ‘dovući‘ u kino. Mi ćemo se oko toga maksimalno potruditi, nadajmo se ovaj put uz adekvatnu podršku HAVCA, te distributera i kino-prikazivača.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:45