'Kad sam na CNN-u čuo priču unuka zapovjednika Auschwitza i preživjele logorašice, morao sam o njima snimiti film'

Kako je živjeti sa saznanjem da je vlastiti djed upravljao Auschwitzom, da su baka i mnogi najbliži rođaci znali za plinske komore, dapače s terase, iz vile koju je doslovce samo nekoliko metara visok zid dijelio od logora, gledali zatvorenike, znali za zločine?

Kako je živjeti s time da su ga roditelji lagali o djedu na kojega gledaju kao na - heroja, da je i druga generacija podbacila, zastranila, ostala na krivoj strani povijesti? Kako je biti unuk Rudolfa Hössa, čovjeka koji je zapovijedao Auschwitzom, kojega su preživjeli logoraši zvali - životinja? O tome u filmu “Enkel” govori unuk, Hans Rainer Höss.

Snažna osobnost

Drugi bitan dio naracije, koja teče paralelno s Hössovom, pripovijeda Eva Mozes Kor, Židovka koja je kao dijete, skupa sa sestrom blizankom, zatočena u Auschwitzu; u logoru je izgubila roditelje i dvije sestre, ona i blizanka su preživjele. Tridesetak godina kasnije posvetila se pronalaženju ljudi koji su preživjeli eksperimente nacističkih liječnika, u Americi osnovala Candles Holocaust Museum.

Mozes Kor, žena dojmljive, snažne osobnosti, govori kako je - oprostiti dr. Mengeleu, notornom nacističkom liječniku, među ostalim poznatom po okrutnim pokusima koje je radio na blizancima.

Jer, Eva Mozes Kor našla je snage dr. Mengeleu - oprostiti. Isječak iz filma u kojem ona govori o moći oprosta trebalo bi sačuvati u nekoj banci ostavštine ljudskog roda, pomete li nas kakva apokalipsa. Opraštajući zločincu, kaže, prestala je biti žrtva, nije, govori dalje, cijeli život htjela ostati žrtva holokausta.

A potom je Mozes Kor, simbolički, Hössova unuka, čovjeka koji živi progonjen prošlošću, zločinima koje je počinio njegov djed, te koji se, nakon što je na kraju njegovih 30-ih preživio moždani udar, posve posvetio borbi protiv nacizma i suvremene, sve glasnije radikalne desnice - usvojila. I, s osmijehom na licu, Mozes Kor kaže da sad ona, a ne zločinac Hössova uživa u njegovu, a njezinu - unuku.

Aleksandar Reljić, novinar Radio-televizije Vojvodine, napravio je dokumentarni film koji je, unatoč njegovim manjkavostima (ponajprije duljini i tempu), film od globalnog značaja, jedna od onih velikih priča za koje je važno da su ostale zabilježene.

Marko Todorov / CROPIX

Novinarski instinkt

Kako je novinar jedne relativno male medijske kuće, kao što je to Radio-televizija Vojvodine, uspio u njihovoj produkciji napraviti ovakav, globalno relevantan, film? Film je nastao zahvaljujući Reljićevu novinarskom instinktu te njegovoj reporterskoj posvećenosti temama holokausta i antifašizma.

Reljić je za slučaj Hössova unuka čuo kad je Rainera Hössa vidio na CNN-u kako razgovara s Christiane Amanpour, iz Auschwitza na 70. obljetnicu oslobođenja logora. Potom je, nešto kasnije, još doznao da je njega, Hössa unuka, posvojila preživjela logorašica. “Kad sam za to čuo, jednostavno sam morao napraviti film o njima. Toliko je to snažna priča”, kaže Reljić.

“Jer, od sve djece i unuka istaknutih nacista za koje znam, Rainer Höss je otišao najdalje. Da, kći i sin Hermanna Göringa odlučili su se sterilizirati, da se više nikad na svijetu ne bi rodio niti jedan Göring. Ali, unuk Höss je život posvetio borbi protiv nacizma i u tome je jako gorljiv, posve fokusiran. Četrnaest smo dana proveli s njim, s nama je u televizijskom kombiju putujući na važna mjesta snimanja filma prošao 4500 kilometara, i gotovo sve vrijeme s njim je bilo gotovo pa nemoguće razgovarati o bilo čemu drugome negoli o holokaustu.

Film sam nazvao ‘Enkel’, dakle ne ‘Unuk’, ne ‘Grandson’ nego njemački ‘Enkel’, ne prevodimo ga, jer se on rodio s tom vrstom etikete, kao da mu je na čelu urezano enkel, štogod da je u životu radio, on je unuk komandanta Auschwitza. U tom smislu sudbina mu je jeziva, bilo bi mu puno lakše da je uvjerenjem neonacist, jer bi među njima bio zvijezda, možda i lider”, priča Reljić.

Skromni budžet

Ističe da je film uspio realizirati zahvaljujući velikoj podršci RTV Vojvodine koja je imala “odličan uređivački tim, tadašnji šef informativnog programa bio je Branimir Bata Grulović, nekad dugogodišnji producent u Reutersu. Snimali smo sa skromnim budžetom. Na terenu smo proveli dva tjedna, a za postprodukciju smo dobili 15.000 eura Filmskog centra Srbije”.

Höss u filmu prepričava svoj unutarnji život: kad ustane ujutro i pogleda se u ogledalo vidi - jednog Hössa, tako počne ujutro, a navečer, ponekad, ima more, holokaust za njega ne završava, događa se cijeli dan.

Govoreći o svakodnevici svoje obitelji u Drugom svjetskom ratu, pripovijeda kako su, primjerice, ulazili u logor i s hrpe birali stvari koje su oduzimane logorašima nakon dolaska. Spominje vunenu jaknu koju je njegov otac nosio kao dijete, potom ju je i sam nosio, godinama kasnije, za vlastita djetinjstva. Kad je shvatio da je pripadala židovskom djetetu iz Auschwitza, ostao je - šokiran. Obitelj je od njega cijelo vrijeme krila istinu. Zato ih je, kad je doznao tko je bio djed, s petnaest godina, napustio. S ocem i najvećim dijelom rođaka otada nije u kontaktu.

Prijetnje

Svjedoci su mu pripovijedali da je njegova baka, žena zapovjednika Auschwitza, ponekad naređivala zatočenoj djeci da svuku logorske uniforme, dala da se presvuku u drugu odjeću i dovodila ih da se igraju s njezinom djecom u kući, da im prave društvo, jer tamo nije bilo djece njihove dobi.

“Jedan dan bi se igrali u našoj kući, a drugi dan bi ih odveli u smrt”, zaključuje unuk opisujući dalje “običan” život predaka - ljudski pepeo koristio se za gnojivo, a njegovi su kasnije jeli povrće koje je raslo na tome. Djed je dva puta tjedno vježbao djecu da trče u podrum, u slučaju eventualnog zračnog napada.

“Nikad nisam htio promijeniti prezime, želim iskoristiti ovo prezime za nešto dobro”, kaže čovjek koji danas živi pod stalnim prijetnjama njemačkih ultradesničara. Puno radi s mladima, u logorima im govori o nacističkoj prošlosti i holokaustu.

“Ne želim ništa taknuti u logorima, jer mu ne želim biti prijatelj, ne želim imati veze s njim. Ne želim se zaraziti njegovim djelima. Bolje da držim ruke u džepovima. Znam da zvuči čudno. Ali, kad bih morao taknuti nešto, meni bi bilo nemoguće ući u bilo koje od tih mjesta”, govori unuk za kojeg dotad gledatelj primjećuje da gotovo u svakom kadru hoda ili stoji s rukama u džepovima.

Film završava pozivom Eve Mozes Kor antifašističkom aktivistu i nacističkom unuku da i - oprosti djedu.

“No, Rainer Höss to ne može, jer za njega je njezin oprost zločincu oslobođenje od viktimizacije, ali ako on, Höss, oprosti djedu, onda je to gotovo pa negiranje holokausta, relativizacija zločina koji su počinjeni”, kaže Aleksandar Reljić.