JUŽNI VJETAR: NAJVEĆI OVOGODIŠNJI FILMSKI FENOMEN U REGIJI Totalni uspjeh srpske kinematografije, najmoćniji u zadnja dva desetljeća

Bogdan Diklić zadovoljan je što je nastupio u filmu “Južni vjetar”, pristao je odmah na ulogu nakon što je pročitao scenarij, ali nešto mu se ipak nije dopalo. Odjednom su ga opet prepoznavali na ulici i u dućanima, poluglasno su govorili: “Evo Maraševog tate” (Maraš je ime glavnog junaka filma), osjećao se kao osamdesetih godina kad su svi u bivšoj Jugoslaviji išli u kina i kad je i kratka i upečatljiva pojava na ekranu bila dovoljna da se osjećate kao zvijezda.

“Južni vjetar” bez konkurencije je najveći ovogodišnji filmski fenomen u regiji, u Srbiji je skupio pola milijuna gledatelja, poharao Bosnu, Crnu Goru i Kosovo, a distributer Art Vista organizirao je blic prikazivanja i u dijaspori, u Švicarskoj, Njemačkoj, Australiji i Kanadi. Na redu su Slovenija, Makedonija, a krajem godine i Hrvatska, gdje će možda biti problema jer najveći prikazivački lanac CineStar uporno odbija dati termin, sugerira da se strpe do kraja siječnja, što je nonsens, jer se film već pojavio na piratskim web portalima i u manje od tjedan dana imao milijun i pol pregleda. Kao kontru, distributer je ponudio film publici po sniženoj cijeni od otprilike 15 kuna. Bez obzira na to, Zoran Cvetanović, direktor Art Vista, smatra da je to najveći uspjeh srpske kinematografije u posljednja dva desetljeća, ukupne brojke gledatelja mogle bi se kretati između 700 i 800 tisuća gledatelja, i to kada se zbroje rezultati s domaćeg terena i ostalih zemalja.

Uspjeh “Južnog vjetra” tim je začudniji jer to nije spektakl kakav je bio serijal “Montevideo”, pun nostalgije za prošlim vremenima, nego čisti žanrovski film koji veže publiku uzbudljivom, bogato razvedenom pričom i sugestivnim likovima. Njegov je protagonist sitni beogradski kriminalac Petar Maraš (Miloš Biković), on pripada auto mafiji koju vodi njegov mentor Car (Dragan Bjelogrlić), unosan je to biznis, zahvaljujući njemu kupio je stan u koji se uselio sa svojom djevojkom Sofijom (Jovana Stojiljković), no on to ne radi da bi se obogatio, nego zato što obožava automobile. Vrhunski je vozač i zapravo je ispunio svoj dječački san jer je kao klinac skupljao autiće.

Na putu droge

Carev posao je sitni obrt u odnosu na ono čime se bavi najmoćniji beogradski kriminalac Golub (posljednja uloga legendarnog Nebojše Glogovca). Taj koristi priliku što se Srbija nalazi na putu droge koja se krijumčari od Srednjeg Istoka preko Bugarske, ali je umrežen kako s političarima i moćnim tajkunima, tako i policijom. Njegova uzdanica je policijski inspektor Stupar (izvrsni Miloš Timotijević igrao je i manje uloge u hrvatskim filmovima “Comic Sans” i “ZG80”), no zapravo je teško reći tko koga koristi, Golub Stupara ili je obrnuto.

Problemi nastaju kad Maraš iz čiste obijesti ukrade Mercedes koji je u Beograd dovezao Hristo (Ivajlo Zaharijev), sin bugarskog kralja droge Dimeta (Hristo Šopov). Mladić nema pojma što se u automobilu nalazi, nije mu jasno zašto je takva gužva nastala oko krađe jedne obične “mečke”, no postupno razabire u što se uvalio. Ipak, ne pada mu na pamet da vrati Mercedes i ono što je u njemu, intuitivno shvaća da mu je ovo prilika da cementira svoj status i možda pobjegne iz zemlje, ali time riskira svoju obitelj. On i ne zna da je Sofija trudna, otac (Diklić) s njime jedva razgovara jer prezire kriminalce i strahuje da će i njegov mlađi sin Nenad (Luka Grbić) krenuti tim putem, taj još ide u školu i bavi se boksom, ali nema zbora da mu je stariji brat idol. Majka (velika novosadska glumica Jasna Đuričić), za razliku od oca, obožava Petra, kuha mu sarme i po njezinu sudu on ne može napraviti ništa loše. Međutim, odjednom su i oni izloženi maltretiranju gangstera i policije, a Maraš nije tu da ih zaštiti.

Bezbroj “onelinera”

“Južni vjetar” (naslov se odnosi na tobožnju MUP-ovu akciju prekidanja lanca droge koji prolazi kroz Srbiju) virtuozno je režiran film. Dok Golub u podrumu muči Bugarina Hrista i vadi mu oči, jer sumnja da je on sam ukrao auto koji je dovezao, odozgo iz stana dopire dječja pjesma. Radnja se razvija tako da gledatelj sam mora zaključivati tko povlači glavne poteze, a “onelinera” koji se mogu citirati nakon gledanja filma je bezbroj. Kad Goluba upozore da bi mogao ugroziti posao s Bugarima, on hladnokrvno odgovara: “Ništa, onda ćemo raditi sa Šiptarima”. Nakon što Maraš i njegov prijatelj Baća (Miodrag Radonjić), koji na majici nosi natpis “Srbija Srbija”, otkriju što se nalazi u ukradenoj “mečki”, ovaj drugi ga upozorava: “Za ovo se kopaju rupe na Fruškoj Gori”. Mladi Nenad bi se pak rado priključio bratu, no ovaj ga odlučno odbija: “Tvoje je da učiš, treniraš i juriš ribe.“ Zanimljiva je i scena u kojoj na dječjem rođendanu klinci stavljaju Golubu krunu na glavu, naizgled je to zafrkancija, no njemu to godi jer se zbilja smatra kraljem tih prostora. Replika “Pa tko još danas kupuje aute?!” izaziva smijeh u kinu, jer svi znaju da najljepša vozila kojima se bogatuni šepure po Beogradu nisu stečena legalno, a Srđan Todorović u sjajnom krokiju malog doušnika Janija ironično se zafrkava s gangsterom odjevenim u šminkersku majicu: “Donatela?”. “Ne, Đani.” Za razliku od Janija, taj nema pojma da je Donatella Versace preuzela poslove svog ubijenog brata Giannija. Neprestano se inzistira na kontrapunktima, svadbe su besmislene bez oružja u rukama, a soundtrack sastavljen od folka, techna, rapa pa čak i prizvuka Ennija Morriconea je impresivan. Kao i u svim dobrim krimićima, obitelj je najvažnija na svijetu, ali ta se tema provodi razmjerno nenametljivo.

Kako je takav film uopće napravljen? Zoran Cvetanović priča da mu je poznati glumac Goran Šušljik doveo Miloša Avramovića, budućeg redatelja filma, i rekao da su on i njegov znanac Petar Mihajlović napisali odličan scenarij. Cvetanović je pročitao tekst, bio je impresioniran i pristao podržati projekt. Problem je što novca nisu imali previše, još prije je scenarij dobio potporu na natječaju Filmskog centra Srbije od 150 tisuća eura (“To je količina novca koju je najpametnije vratiti kad je u pitanju ovako kompliciran film, priča redatelj). Avramović inače u srpskoj kinematografiji nije uživao bog zna kakvu reputaciju jer je njegov prvijenac “Krojačeva tajna” iz 2005. (u kojem je glavnu ulogu igrao upravo Šušljik) slabo prošao u kinima i dobio loše kritike. Redatelj, međutim, objašnjava da mu je to bio diplomski film (studirao je režiju na Fakultetu dramskih umetnosti), koji se uopće nije trebao naći na kinorepertoaru, no kad se to već desilo, razočaralo ga je što nitko nije shvatio da je to satira na “arthouse” filmove. Poslije je, međutim, prošao pravu školu, bio je prvi asistent režije na velikom hitu Srđana Dragojevića “Parada” (“od njega možete sve naučiti od mizanscenu”, priznaje), na televiziji je bio producent vrlo popularne serije “Čizmaši” u režiji Dejana Zečevića (“Četvrti čovjek”, “Neprijatelj”), po romanu Dragoslava Mihajlovića, a lani je bio direktor produkcije vrlo komplicirane serije “Sjenke nad Balkanom” Dragana Bjelogrlića. “Bjela je nenadmašan kad je u pitanju rad s glumcima, jer to je ipak njegov teren”, smatra Avramović i to mu je itekako pomoglo u snimanju “Južnog vjetra”. Čak i u malim ulogama imao je glumačke veličine poput Aleksandra Berčeka, ali nitko od njih ne iskače niti rutinski ne odrađuje svoj posao. Pomoglo je što se svima dopao scenarij, a i on sam bi jedino intervenirao kad bi glumac zauzeo malo više mjesta nego što treba. “Zapravo, nije bilo problema, ali u jednoj sceni Bjela je trebao glumiti poniznost pred Glogovcem, koji je od njega po gangsterskom rangu bio puno viši, što mu baš nije išlo, htio je biti veći mangup od njega. Upozorio sam ga neka se samo pravi da je ponizan, a neka misli što hoće. Odmah je shvatio što želim, prilagodio se i scena je ispala odlično.”

Goran Šušljik naposljetku nije igrao u filmu, radije se opredijelio za prestižnu seriju “Korijeni” po Dobrici Ćosiću (upravo je emitira RTS), no kako se Avramović odlučio za Miloša Bikovića, zvijezdu serijala “Montevideo”? “Svi su se tome čudili, rekli su da je on dobar za filmove u kojima se ženske pale na njega, da nije za lik Petra Maraša, no mislim da sam dobro procijenio njegov potencijal. Poslije su mi se skeptici izvinjavali i priznali da je napravio sjajnu ulogu.”

Posebno je začudno što je cijena filma razmjerno skromnih 360 tisuća eura. Ipak je to krimić koji traje preko dva sata, ima bezbroj likova i puno lokacija, a snimanje je trajalo punih pet tjedana. S takvim budžetom mnogi hrvatski redatelji ne bi htjeli snimiti ni komorni film.

Osmjehnula im se sreća

“Pomoglo mi je iskustvo na serijama. Kad smo počeli s produkcijom, imali smo novca za samo tri i pol tjedna snimanja. Odlučio sam da ekipu u potpunosti isplatimo nakon svakog tjedna, ukoliko nakon trećeg tjedna ostanemo bez novca, napravit ćemo pauzu i čekati da nam se osmjehne sreća. To se i dogodilo, našli smo sponzore i uz njihovu pomoć završili film. Važno je još nešto. Sve je u preciznom planiranju, odmah morate odrediti koje kadrove možete lako snimiti i bez previše troškova, a novac sačuvati za one komplicirane. Da se toga nismo držali, nikad ne bismo došli do kraja.”

Scenarij za “Južni vjetar” ima i autobiografsku notu. “Rođen sam 1978. i odrastao u kvartu Mirijevo na beogradskoj Zvezdari. Moji su roditelji bili akademski obrazovani građani koji su se jako loše snašli u devedesetima, za Slobodana Miloševića, kada je srednji sloj radikalno osiromašio. Brat i ja doslovno smo odrasli na ulici i tamo svjedočili svemu što vidite u ovom filmu, porastu kriminala, svaki od agresivnih tinejdžera imao je vatreno oružje, ukoliko ste upali u takvo društvo, mogli ste se lako obogatiti ali i stradati. Srećom, to nije bilo za mene.”

Zoran Cvetanović oduševljen je uspjehom filma, to je njegova prva produkcija i želi ostati u tom poslu, on je inače vrlo utjecajan prikazivač, na Banovom brdu ima vrlo lijep minipleks Roda Cinepleks, s tri dvorane, a u Novom Sadu puno veći Arena Cinepleks, sa šest dvorana. Trenutačno namjerava otkupljivati dobre scenarije i realizirati nekoliko projekata istovremeno. Uvjeren je da će Srbija opet imati najjaču kinematografiju u regiji koja je u stanju prelaziti granice: odličnih redatelja, direktora fotografije i glumaca je dovoljno, kulturne granice među bivšim jugoslavenskim republikama sve se više brišu, a to je preduvjet da se njegov plan i ostvari.