‘NO OTHER LAND‘

Jezivi prizori iz palestinskih naselja na Zapadnoj obali: Sa zemljom sravnjuju lokalnu školu, djeca iskaču kroz prozore

Prizor iz ‘No other land‘

 Screenshot
"No Other Land" dokumentarni je film nagrađen na Berlinaleu, a mi ćemo ga vidjeti na nadolazećem ZagrebDoxu, koji počinje 14. travnja

Kako izgleda život u palestinskim naseljima na Zapadnoj obali? Ono što vidimo u nagrađivanom dokumentarcu "No Other Land", kojem se pripisuje i epitet kontroverzni, jedna je posve kafkijanska situacija. Mjesto radnje su naselja u okrugu Masafer Yatta u južnom dijelu planinskog lanca Hebron. Pratimo tamošnju situaciju počevši od ljeta 2019. godine, kada u okrug dolazi izraelska vojska tvrdeći kako je područje proglašeno poligonom za vojnu obuku te da se sva naselja ruše a stanovnici moraju otići. Posrijedi je rodni kraj mladog pravnika i palestinskog aktivista Basela Adre, koji prvo kamerom a poslije i svojim pametnim telefonom snima što se događa u njegovu zavičaju. Dokumentarac počinje njegovom naracijom i prvo upoznajemo mladićeva oca, vlasnika lokalne benzinske crpke, nepismenog čovjeka i aktivista, od Baselova rođenja angažiranog u protestima lokalnog stanovništva protiv izraelske okupacije.

Krajolik je pustinjski ispran s improviziranim nastambama uglavnom napravljenim od betonskih blokova. Te kuće zapravo nikada nisu dovršene ali su nečiji dom. Pred nama se odvija kronika rušenja i uzaludne, ponovne gradnje. Akciju rušenja predvodi čovjek po imenu Illan, u njegovoj pratnji su vojnici za kojima stižu bageri koji demoliraju kuće. Izraelci mašu papirima, tvrde da područje pripada vojsci i da se tamo ne može živjeti. Palestinci, ipak, ne namjeravaju napustiti svoje domove. Kako im sruše kuću, tako se sele u obližnje špilje. I ponovno, pod krinkom noći, pokušavaju nanovo izgraditi svoje domove.

image

Prizor iz ‘No other land‘

Screenshot

Basel Adar mršav je i zamišljen mladić, posve nalik Yuvalu Abrahamu, izraelskom novinaru koji dolazi izvještavati s područja Masafer Yatta. Mladići su vršnjaci i ubrzo se sprijateljuju. Abraham je ispočetka nezadovoljan koliko njegovi članci na webu (ne) izazivaju interes. Basel ga na početku filma upozorava kako je ovo što oni rade aktivizam na duge staze, da se ništa ne može dogoditi preko noći. Osim Adara i Abrahama, autori dokumentarca su još Hamdan Ballal i Rachel Szor. Njih četvero funkcioniraju kao palestinsko-izraelski aktivistički kolektiv. Rachel Szor pak snima mladiće različitih nacionalnosti u njihovoj upornoj no istovremeno i naivnoj aktivističkoj borbi.

Većina se roditelja nada kako njihova djeca neće naslijediti njihove bitke ili, u najmanju ruku, da će predati generacijsku štafetu s nešto "osvojenog područja". Za mladog palestinskog odvjetnika i aktivista Basela Adru, koji je odrastao gledajući svoje roditelje aktiviste kako se bore za zaštitu svoje zemlje od izraelske vojske, nije bilo takvog napretka: vrijeme je, nažalost, stalo dok je on odrastao u situaciji koja ne da se nije poboljšavala nego je postajala sve gora. Dok se njegov rodni kraj doslovce ruši buldožerom pred njegovim očima, Adra ima malo mogućnosti učiniti bilo što osim da drži uključenu kameru: "Nemam ništa drugo, samo svoj telefon", kaže u jednom trenutku u filmu u kojem vidimo i arhivske snimke protesta njegovih roditelja protiv izraelske okupacije.

image

Yuval Abraham i Basel Adra prilikom primanja nagrade za ‘No Other Land‘ u Berlinu u veljači ove godine

John MACDOUGALL/AFP/Profimedia

Dokumentarac je podijeljen na poglavlja po godišnjim dobima, počevši od ljeta 2019., a završava ovom zimom, 2023., kada taj kraj prvi put vidimo pokriven snijegom. Izraelska vojska je uporna i nemilosrdna, dosljedno onemogućava pokušaje seljana da ponovno izgrade ono što je uništeno. Kamera bilježi i erozivni učinak buldožera kako na Adrin duh tako i na zajednicu u cjelini. Gledajući kako buldožeri uništavaju sve više domova, obore za stoku, pa čak i golubinjake i kokošarnike, poravnavajući teren za planiranu izraelsku bazu za obuku tenkista, na početku filma Adra izražava nadu da će otpor stanovnika na terenu zaokupiti pozornost velikog svijeta i utjecati na Izrael da odustane. "Nemoguće je zaboraviti mjesto gdje si se rodio", govori mladi aktivist koji je na kraju filma gotovo pa potpuno slomljen. Nakon nekoliko godina s vojskom su u Masafer Yattu počeli pristizati i naoružani izraelski doseljenici, a jedan od njih pri kraju filma i ustrijeli Baselova rođaka. No to nije prvi puta da je netko od domicilnog stanovništva nastradao. Još je u zimu 2020. jedan od seljana - Harun Abu Aran - u natezanju s izraelskim vojnicima oko njegova malog generatora pogođen u prsa. Ostaje paraliziran od ramena nadolje, njegova kuća je sravnjena sa zemljom a majka ga seli u obližnju špilju u čijoj unutrašnjosti kao da se odvija normalan život. Čak imaju i namontirane televizore koji emitiraju program. Tijekom cijelog filma pratimo što se događa s jadnim Harunom o kojem brine njegova nesretna majka, kojoj je posve otežano kretanje. Naime, dok Izraelci imaju zelene registracije i posve se slobodno mogu kretati cijelom Zapadnom obalom, Palestincima sa žutim registracijama na njihovim vozilima jedva da je omogućeno ikakvo kretanje.

image

Prizor iz ‘No other land‘

Screenshot

Kako se film kreće kroz godine prema epilogu kasne 2023., uspostavlja se užasan obrazac rušenja koji postaje rutina. Pri kraju filma vidimo kako sa zemljom sravnjuju i lokalnu školu - za koju nam se u jednom trenutku učinilo i da je spašena. To se radi tako na brzinu da djeca s nastave bježe iskačući kroz školske prozore. Škola je, srećom, prizemnica. Slijede napori tamošnjih stanovnika da obnove srušeno, i to uglavnom noću a njihovi prosvjedi opetovano nailaze na neprijateljski otpor policije. Adra se često baca u sukobe i oblake suzavca. No polako, ljudi iz Masafer Yatte počinju priznavati poraz, a mnogi se pakiraju i sele u skučene stanove u gradu.

Kratak službeni posjet Tonyja Blaira, u svojstvu posebnog izaslanika za Bliski istok, osigurava odgodu za jedno selo predviđeno za izraelsko rušenje, ali Adra nije impresioniran. "Ovo je priča o moći", kaže - a ljudi koji trajno žive s ovom krizom je nemaju. Odnosi su čak potreseni između redateljskog kvarteta, ili nas barem konstrukcija filma tjera da vjerujemo: Ballal se naglas pita kako uopće može održavati prijateljstvo s bilo kojim Izraelcem pod ovim okolnostima. Abraham objavljuje svoje savezništvo, inzistirajući na tome da želi okončanje okupacije. "Kako mi to pomaže?" Ballal pljuje natrag.

Radnja filma je čvrsta i promišljena, sa spretnom montažom koju su napravili sami redatelji a koja vješto hvata osjećaj vremena koje odjednom prolazi ali se i vraća unatrag. Potresan utjecaj intenzivnih sekvenci palestinsko-izraelskog sukoba u filmu - često snimljenih telefonskim kamerama, na zaprepaštenje vojnih dužnosnika, i dovoljno nasilnih da šokiraju - uravnotežen je s promatračkim prizorima Adre, njegove obitelji i susjeda koji pokušavaju živjeti svakodnevnim životom na tlu koje im stalno izmiče.

image

Prizor iz ‘No other land‘

Screenshot

"No Other Land" svoju je svjetsku premijeru imao ove zime na Filmskome festivalu u Berlinu u Programu Panorama gdje je osvojio nagradu za najbolji dokumentarac. Nedavno je prikazan na festivalu u Kopenhagenu gdje je dobio nagradu publike a mi ćemo ga imati prilike vidjeti na ZagrebDoxu koji počinje 14. travnja.

Već u samom filmu svjedočimo na koji način mainstream mediji i televizijske postaje u Izraelu tretiraju situaciju u Masafer Yattu. Mladi izraelski novinar već je tada izvrnut pritisku javnosti u svojoj domovini a nakon što je film osvojio nagradu u Berlinu i njegovog govora prilikom preuzimanja nagrade situacija je samo još eskalirala. Yuval Abraham, čiji su govor na zatvaranju Berlinalea oštro osudili njemački političari, rekao je da je od tada primao prijetnje smrću i da je njegova obitelj napustila svoj dom u Izraelu radi sigurnosti.

Stojeći pored svog palestinskog suredatelja na Filmskom festivalu u Berlinu 29-godišnji je Abraham kritizirao odnos svoje vlade prema Palestincima, rekavši: “Za nekoliko dana trebali bismo se vratiti u zemlju u kojoj nismo jednaki. ... Moramo pozvati na prekid vatre.” A Basel Adra je primajući nagradu rekao da mu je teško slaviti kada su deseci tisuća njegovih ljudi zaklani i masakrirani, pozivajući Njemačku da prekine izvoz oružja u Izrael.

Odgovor većine njemačkih političara bio je buran a režisere su optužili kao "jednostrane" te okrivili organizatore festivala što su dopustili takav govor. Gradonačelnik Berlina Kai Wagner tada je tvitao da antisemitizmu "nema mjesta u Berlinu". Ovakva je reakcija još jednom istaknula tvrdi pristup moderne Njemačke kritici Izraela. Tamošnji političari redovito govore da nacija ima povijesnu odgovornost ponuditi svoju nepokolebljivu potporu židovskoj državi.

U telefonskom intervjuu za Washington Post Abraham je rekao da je primio prijetnje smrću i poruke pune mržnje kao reakciju na svoj govor. Dok se pripremao ukrcati na let kući u Izrael, telefonom je dobio prijetnje da će ga dočekati po dolasku u zračnu luku i obračunati se s njime. Otkazao je svoj let: "Shvatio sam da se ne mogu vratiti", rekao je. Dodavši kako je svrha dokumentarca potaknuti raspravu i da poštuje one koji se s njim ne slažu. “Ali tako nas demonizirati nas i obezvrijediti pojam antisemitizma? Kako se njemački političari usuđuju reći Izraelcu čija je cijela obitelj ili preživjela ili ubijena u Holokaustu?”

image

Plakat za film "No Other Land"

Screenshot

Abraham, koji za sebe kaže da je židovski potomak preživjelih u Holokaustu, odbacio je svaku primjedbu da su njegove izjave na dodjeli nagrada bile antisemitske. “Zajedno smo stajali na pozornici, Izraelac i Palestinac pozivajući na jednakost, pozivajući na okončanje rata", rekao je.

No, bitnije od skandala s Berlinalea ovaj je potresni film. "No Other Land" važan je dokument i svjedočanstvo nepravde koja se događa jednom narodu. Koji se pojavio u trenutku kada je eskalirao sukob države Izrael i Hamasa, nakon što su u listopadu prošle godine teroristi oteli nekoliko stotina izraelskih građana i odveli ih u pojas Gaze. Osveta države Izrael bila je starozavjetno strašna. I ne prestaje. A mi možemo zauzimati strane u ovom sukobu i postavljati pitanje može li jedno zlo iz prošlosti opravdati novi zločin u sadašnjosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:01