U prvoj polovici sedamdesetih Zoran Tadić bio je među najzanimljivijim autorima dokumentarnih filmova u nas. Preferirao je minimalizam, a njegova dva najbolja ostvarenja, “Druge” (1972.) i “Pletenice” (1974.), bila su dramske vinjete, ogoljene fabule.
U prvom se neka starica druži sa svojom kozom, a u drugom djevojka plete kosu: samo to i ništa drugo. Filmovi su nagrađivani i na međunarodnim festivalima, dobar znak da su ipak nešto posebno. Ipak, koliko se god trudio, Tadić nikako da dobije dugi film.
Bio je na rubu kad je Jadran film mimo fonda za kinematografiju odlučio napraviti tri filma. Dva su realizirana, “Mećava” Antuna Vrdoljaka i “Ludi dani” Nikole Babića, ali treći je otkazan, i to...