JEDNA OD NAJBOLJIH GLUMICA S OVIH PROSTORA 'Glumice nikad ne idu u penziju. Pa treba nam netko i za uloge baba!'

Poznata srpska glumica Gorica Popović svojim je ulogama obilježila filmsku, kazališnu i televizijsku scenu ovih prostora, pa je lani, među ostalim, primila i nagradu Branislav Nušić za svoj komičarski opus u 44 godine dugoj glumačkoj karijeri.

No, osim glumom, Gorica s ponosom može reći kako je jednak uspjeh imala i u glazbi, pisanju scenarija, ali i šivanju i kuhanju što je spretno uklopila u svoj posao. Nedavno je sa svojim kazalištem Atelje 212 gostovala na 39. Danima satire Fadila Hadžića u kazalištu Kerempuh s predstavom “Slavna Florence”, a tada je i za Studio ispričala jedan dio svoje bogate životne priče. Upravo joj je uloga Florence Fosters Jenkins jedna od najdražih rola, premda je gotovo sasvim suprotna od nje same.

- To je divna predstava koja je jako popularna u Beogradu i s kojom smo imali puno gostovanja, a hit je u čitavom svijetu, pa i na Broadwayu. Florence Fosters Jenkins je autentična ličnost. Živjela je u Americi u prvoj polovici prošlog stoljeća. Otac joj je ostavio novac koji je trošila na pjevanje opera. Naravno, operne arije, nikad nije igrala u opernoj predstavi nego je imala pijanistu i s njim je nastupala. Nije imala pojma o pjevanju. Ima jedan klipić na YouTubeu koji se zove: “Florence Foster masakrira Mozarta. Tako je loše pjevala da je to čudesno. Ljudi su je dolazili slušati da se smiju, ali su je i voljeli jer je radila performanse, bila je smiješna, duhovita - na početku je ispričala 63-godišnja Gorica.

Za razliku od Florence Fosters, Gorica itekako ima dara za glazbu i bila je članica grupe Suncokreti čiji je šef svojevremeno bio Bora Đorđević. Upravo zbog toga bilo joj je dosta teško odraditi ulogu Florence.

- Morala sam pripremiti arije koje su vrlo komplicirane, poput one iz Mozartove ‘Čarobne frule’, pa ariju ‘Carmen’ i još neke prilično teške dionice. Prvo sam ih morala naučiti lijepo, koliko sam mogla, a onda sam ih morala kvariti, falšati i ispadati iz ritma - opisuje glumica.

Putovanje u paru

U braku s poznatim jazz saksofonistom Nešom Petrovićem, profesorom i članom “No smoking orkestra” u braku je 23 godine. Par često putuje, ali i glazbeno surađuje, a jedan od najvećih zajedničkih projekata bio im je rock opera “Dom za vešanje” u režiji Emira Kusturice koja je požnjela ogroman uspjeh u pariškoj Operi 2007. godine.

- To je bio veliki uspjeh u Parizu. Zna se što je pariška Opera. Igrali smo punk rock operu pred rasprodanom dvoranom svake večeri, prve godine 17 predstava, a iduće 14. Gostovali smo i u Rusiji i u Španjolskoj i to je moje veliko i fantastično iskustvo, prvo ozbiljno pjevanje uživo uz orkestar od 30 i više članova. Često gnjavim supruga da mi zapiše neke note. Ne znam zapisivati note, ali znam smisliti pjesme, songove za svoje predstave. Onda njega zarobim da mi to ispiše - priznaje glumica.

Uz veliku ljubav prema glazbi, Gorica je ipak prije svega glumica. Rođena je u Kragujevcu gdje joj je otac radio kao slikar i scenograf u tamošnjem kazalištu gdje je Gorica, kako kaže, takoreći prohodala i gledala sve predstave. Ipak, za glumu se odlučila pri kraju gimnazije i 1971. upisala Akademiju u Beogradu.

U filmu 'Našoj ljubavi je kraj'

- Mijenjala sam tijekom gimnazije mišljenje što želim biti, ali sam na kraju radila jednu predstavu s prijateljima iz razreda i ona je bila jako uspješna. Stigli smo čak na savezno natjecanje amatera Jugoslavije na Hvaru i tada sam odlučila da ipak probam na glumi. Odmah sam primljena i tako je počelo - prisjeća se.

Posjet Šolti

Gorica je prisutna u sva tri medija: kazalištu, filmu i televiziji i podjednako uživa u svima. - Uglavnom će glumci reći da više vole kazalište. Kazalište je divna stvar, oaza kojoj se uvijek s radošću vraćam. Film opet ima svoje neke lijepe stvari. S filmskom ekipom formirate obitelj, idete na neke lijepe lokacije. “Pad Italije” smo snimali na Šolti dva mjeseca. Bilo je fantastično i moram tamo opet otići jer bilo mi je predivno radeći taj film. Serije su opet specifične. U seriji morate biti jako prirodni, što manje glumiti, brzo učiti tekstove, brzo ih zaboravljate. To je i neki novac u kontinuitetu - kaže Gorica.

Žena koja doslovce nikad ne miruje vrlo je uspješan scenarist. Posljednje u nizu je dokumentarna serija o životu Branislava Nušića kojem je lani bila 150. godišnjica rođenja. Iako serija, kako kaže, nije skupa i prošla je na televizijskom natječaju, odgođena je za jesen.

- To je serija gdje ja pripovijedam njegov život uz odlomke iz njegovih djela i fotografije. Nadam se da ćemo to napraviti - kaže.

Kad nema posla Gorica ga izmisli, pa je tako pisala dosta predstava, uglavnom komedija s kojima je njeno kazalište dosta putovalo.

- Napisala sam predstavu “Iju, poplava” gdje žene pripremaju dobrotvornu priredbu u korist žrtava poplave koja se još nije dogodila, ili samo što nije. To smo igrali više od sto puta. Napisala sam i “Zvezdarske zvezdice” sa starim šlagerima iz 30-ih godina. Imam dvije monodrame, volim pisati. Završila sam upravo show program za pet probnih emisija koje će se zvati “Teatar cafe” o glumcima i kazalištu gdje glumci pjevaju. U emisiji imamo i scene iz raznih poznatih komada, komedija i to će biti zanimljiv projekt. Vidim da ga hoće gurnuti u regiju da se gleda jer je vrlo zabavno - najavljuje.

Šivanje je također njena velika strast i za puno predstava radila je kostime.

- Za “Slavnu Florence” napravila sam kostime jer imam gomilu materijala za rad. Svašta kupujem. To mi je slabost. Poklonila sam kazalištu stvari da oslobodim ormar i napravila sam lijepe kostime za predstavu i često to radim. Ali, organiziram i modne izložbe. Imala sam izložbu modnih večernjih detalja, pa jednu koja se zvala “Suknja” na kojoj sam imala 20 unikatnih rukom rađenih suknji. Imala sam izložbu 20 patchwork prekrivača i to je sve jako dobro prošlo. Slikam i na drvetu, član sam jedne male grupe “Stari zanati i baština”. Tu nas je desetak žena i imamo jedan lokal u Beogradu gdje izlažemo svoje stvarčice u jednoj maloj galeriji. U zadnje vrijeme i vezem - nabraja Gorica.

Bakina kuhinja

Glumica se odlično snalazi i u kuhinji, a tajnama kuhanja poučila ju je njezina baka koju je jako voljela i koja je, tvrdi, othranila nju i pokojnog brata dok su roditelji radili. Upravo je baka koja je doživjela 90 godina bila inspiracija za kulinarsku igranu seriju koju potpisuje Gorica i koja se zvala “Peline đakonije”.

- U “Pelinim đakonijama” sam smislila ženu koja je krenula 30-ih godina prošlog stoljeća iz neke palanke u Srbiji u Beograd kod nekih rođaka da pomogne u nekoj svadbi. Ponijela je pile, kačicu sira i kajmaka, sve ono što ljudi sa sela donose. Ali stigla je početkom 21. stoljeća. Zalutala je u vremenu. Prvo dođe u modernu kuhinju i čudi se. Tu je jedna mlada djevojka, njena rođakinja koja ne zna ništa osim smrznute pizze i ona je krene učiti kako se kuha. Bila je to serija od više od 20 epizoda. I sada volim kuhati. Nemam imperativ da to mora biti svaki dan, zna i suprug nešto skuhati. Kad mi dođe zakopam se u kuhinju i napravim nešto predivno - tvrdi glumica.

Kroz bogatu karijeru prisjeća se brojnih uloga koje su je obilježile, ali se i najviše usjekle u pamćenje publike.

Gorica Popović u filmu 'Štefica Cvek u raljama života'

Različite heroine

- Sigurno me obilježila uloga Šilje u “Nacionalnoj klasi” gdje sam dobila zlatnu Arenu kao sasvim mlada glumica. To je ostao kultni film. Volim film “Štefica Cvek u raljama života”, volim jako “Pad Italije”. Naravno, tu je i sekretarica Dara iz “Boljeg života”. Ona je pridonijela da me upozna široka publika. Igrala sam u “Boju na Kosovu” kneginju Milicu, u seriji o Vuku Karadžiću ženu Miloša Obrenovića. Ljudi vole te moje uloge, a i ja ih volim. Obično sam dobivala te neke povijesne heroine. U kazalištu sam puno radila. Komediju “Ljubavno pismo” igram 22 godine zajedno s Tanjom Bošković i Nikijem Krstovićem. To je nešto za što se karta više traži 22 godine. Tu igram Jagodu, ženu stijenu, jako smiješnu osobu. Igrala sam Marinu Cvetajevu, sad jako volim i ovu Florence. Volim raditi što god mi se da i bacam se u to punim plućima - priča glumica i dodaje da je imala sreću da joj nikad nisu nudili gluposti.

- Uglavnom sam dobivala zanimljive stvari. Sad sam završila film “Kozje uši” gdje nakon duljeg vremena igram veliku ulogu. Govori o ženi Stojanki koja čuva unuke, a djeca su joj u inozemstvu i ne javljaju se, a ona ide kroz sve životne nedaće. Kuća joj prokišnjava, nema novca, zanimljiva ženska priča. Film je gotov i jako sam zadovoljna. Ekipa je divna, a jako je bitno imati ljude s kojima dišeš na isti način. Kad god ulazim u neku priču, gledam s kim to radim. I ukoliko je ekipa složnija i bolje se razumije, rezultat će biti bolji. U filmu je Nikola Kojo, Sergej Trifunović, Slobodan Čustić, mlada Milica Spasojević... Osim moje, ostale su uloge uglavnom male - prepričava.

Bijeg od užurbane svakodnevice Gorici i njenom suprugu je kuća na Srebrnom jezeru koje je nastalo od rukavca Dunava na dijelu ispod Beograda prema Đerdapu.

- Moj pokojni otac je imao njuh i tu je napravio jednu divnu kuću gdje stalno odlazimo. Jezero je predivno za kupanje, sad je postalo i turistički centar. Srećom smo na samoj obali, u divnoj bagremovoj šumi, inače bi nam se turisti popeli na glavu. Ići ćemo ovo ljeto i na more i na rafting na Taru, ali to jezero mi je zaista oaza. Ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu - priča Gorica.

Jutarnja relaksacija

Nakon ljeta čeka je predstava o Aleksi Šantiću, show o glumcima prema njenom scenariju, nove predstave u Ateljeu 212... Ipak, nađe se uvijek i slobodnog vremena.

- Nemamo djece i to je okolnost koja ti dosta toga određuje. Imam probe dva mjeseca, a onda sam prijepodne slobodna. Nekako uvijek imam vremena, ali nikad ga ne tratim. Uvijek nešto radim. Te moje hobije. Jedva čekam ujutro uz kavu da vezem ili nešto slično. To mi je relaksacija i što je rekla Tanja Bošković: “Ženske ruke nikad ne treba da miruju”. Hvala Bogu, uspijevam iskoristiti slobodno vrijeme kako treba - napominje.

Kako to obično biva, glumci nikad ne odu u penziju, pa je takav slučaj i Goričin.

- Treba netko i za uloge baba - zaključila je na kraju.