Posljednje godine prošlog stoljeća, Kina je već užurbano grabila putem svog hibridnog, komunističkog kapitalizma. Nekako u isto vrijeme, i kineski film postajao je globalno vidljiv i važan. Filmovi koji su tome pridonijeli bili su i sami slika i prilika nove kineske nacionalne samosvijesti. Bile su to raskošne kostimirane drame iz glamurozne nacionalne povijesti.
Te 2000. na festivalu u Veneciji pojavio se jedan film koji je bio - pa, nešto sasvim drukčije. Naslov filma bio je “Platforma“, nastao je kao off-produkcija izvan sistema, a potpisivao ga je mladi nepoznati režiser koji se zvao Jia Zhangke. Film je pratio 20 godina u životu grupe mladih sa sjevera Kine, i to kroz prolazne mode zapadne popularne kulture - od zakašnjelog i još nepoćudnog rocka, do hip-hopa i elektrofunka. Kroz jukebox-vremeplov “izgubljene generacije“, film se - trezveno, bez laske ili moralne panike - bavio velikim promjenama kroz koje je Kina upravo prolazila.
Kroz vrijeme i prostor
Od tada je prošlo 20 godina. Velika Kina postala je još veća, kineski kapitalisti danas pazare po Puli i Kumrovcu, a tada mladi režiser Jia Zhangke u međuvremenu je postao ozbiljni, priznati svjetski filmaš. Od “Platforme” naovamo Jia Zhangke je snimio sedam igranih i tri duga dokumentarna filma, osvojio Zlatnog lava, nagrade u Berlinu i Cannesu. Svi ti filmovi, međutim počivali su na istoj temi koju je Jia prvi put zagrebao kao mladi režiser u “Platformi”. Jiaovi filmovi kronika su nove Kine, te najveće ekonomske i socijalne transformacije koju je ljudska povijest vidjela. U toj velikoj mijeni, Jia Zhangke traži ljudske sudbine i postavlja pitanja: što se u svemu tome dogodilo s nama, Kinezima?
U “Svijetu” (2004), Zhangke se bavio prvom generacijom Kineskinja koja radi u zabavnim parkovima. U “24 City” (2008) snimio je bivšu vojnu tvornicu zrakoplova koja se likvidira da bi se na njenom mjestu izgradili luksuzni stanovi. U “Dongu” i “Mrtvoj prirodi” (2006) snimio je najveći infrastrukturni pothvat u povijesti Kine: gradnju brane, potapanje kanjona i raseljavanje 1,3 milijuna stanovnika oblasti Triju klanaca uz rijeku Yangtze. Jiaovi filmovi najčešće se temelje na putovanju. To putovanje nerijetko je putovanje i kroz vrijeme i kroz prostor - s komunističkog Sjevera ukopanog u prošlosti na kapitalistički Jug na kojem je budućnost. Putovanje kroz vrijeme, pak, vodi nas od doba kulturne revolucije i maoizma do danas, a neki put čak i u budućnost: u “Planine će se razići” (2015) zadnja se epizoda zbiva 2025., a Jiaov je junak u bliskoj budućnosti optužen zbog korupcije, pa utekne u Australiju.
Jia Zhangke nije sasvim nepoznat hrvatskoj publici. Poneki su mu filmovi igrali na festivalima i pokatkad u distribuciji. No, oni filmofili koji još nisu upoznali njegov rad imaju sjajnu priliku ovog tjedna. Na Subversive film festivalu - naime - bit će prikazan film “Pepeo ljubavi” (2018), Jiaov film koji je igrao prošle godine u Cannesu. Riječ je o filmu koji je jedan od vrhova odličnog programa Subversivea. Riječ je - ujedno - i o možda najboljem filmu koji je kineski režiser napravio u ovoj dekadi. Također, riječ je o filmu koji perfektno predstavlja ono što Jia kao režiser radi i voli.
Iznevjerena riječ
“Pepeo ljubavi” gangsterska je melodrama koja prati dva desetljeća odnosa jednog ljubavnog para. Istodobno, film prati nastanak onog famoznog, mitskog “prvog milijuna” - prikazuje kako se kriminalna oligarhija u tranzicijskom društvu pretvara u onu poslovno-ugledničku. Početak filma zbiva se 90-ih godina u Jiaovom zavičaju: hladnom, sumornom industrijskom gradu Datong na mongolskoj granici. Likovi filma se motaju oko sale za igranje mahjonga, a među njima je i par junaka: mali, ambiciozni gangster Bin (Liao Fan), te njegova odana cura Zhao, činovnica uprave ugljenokopa (glumi je Zhao Tao, redateljeva supruga i glumica u gotovo svim filmovima od “Platforme” naovamo). Prvi dio filma prati Binovo manevriranje kroz svijet još uvijek kokošarskog provincijskog podzemlja. Tako to ide do trenutka kad se u uličnom incidentu Bin ne suoči sa skupinom motorista. Vidjevši da joj je dragi u pogibelji, Zhao vadi njegov ilegalni pištolj i puca na javnom mjestu. Pošto bi on da ga osude stradao mnogo gore, ona prihvaća krivicu, ustvrdi da je pištolj njen i dobije osam godina zatvora.
Bin se, međutim, ispostavi kao kudikamo vjerolomniji nego što je Zhao mislila. Kad završi u zatvoru, potpuno je zaboravi i nikad ne posjeti. Nakon godina u tamnici, Zhao ga odlazi potražiti. Putuje na jug u grad Wuhan, koji je u međuvremenu izrastao u blještavi kapitalistički megalopolis pun neona, šoping molova i klubova. Tamo nalazi Bina koji je u međuvremenu oplodio kriminalni novac i postao respektabilni kapitalist. Bin je - međutim - ne želi vidjeti.
Festivalski prijevod Subversive festivala varijacija je engleskog festivalskog naslova “Ash Is the Purest White”. Naslov kineskog izvornika filma je “Sinovi i kćeri jianghua”. Izvorno termin za etički kodeks iz borilačkih knjiga i filmova, “jianghu” je u Kini postupno postao sinonim za gangsterski etički kodeks, a potom i za svijet gangstera kao takav. Junakinju muči što je njen ljubavnik iznevjerio “jianghu” i zadanu riječ. Tema koda časti zaokružuje se u ključnom i najpotresnijem dijelu filma - senzacionalnoj sceni u jednom kadru koja traje devet minuta, a zbiva se u tjeskobnoj, pastelnoj hotelskoj sobi. Kad je konačno prinuđen na suočenje s bivšom dragom, Bin joj kaže da on “više nije gangster” i da više “nije jianghu”. Ironija je da je upravo njegova sugovornica potonula duboko u bezakonje da bi ga pronašla i izvukla iz duplje. Da bi ga našla, Zhao čak krade i fingira silovanje. Novi svijet nove elite - međutim - ima i nova pravila: prvi se milijun zaboravlja, a s njim i ljudi koji su s tim početkom povezani.
Promjene u društvu
Od te scene nadalje, Jiaov će film protrčati kroz još jedno desetljeće i dva krupna pripovjedna obrata. Pri tom Jiaa ne zanima samo sudbina gangsterskih ljubavnika. Njegovo oko je stalno na promjenama u društvu. Jiaovi filmovi uvijek su jednom nogom i dokumentarci u urbanom pejzažu i antropologiji nove Kine. Jiaa zanima gdje ljudi izlaze, kako žive, jedu, posluju, kako se mijenjaju fasade, muzika, ali i etos i mentaliteti. On balzakovski prikazuje lepezu društvenih marginalaca, od žene koja džepari na riječnom trajektu do čovjeka koji ima fantastične turističke planove tako što će Zapadnjacima prodati agencijski lov na NLO-e. Sa znatiželjom fasciniranog promatrača, Jia guta i vari svaki detalj enormnog društva u enormnoj preobrazbi.
Riječ je - ukratko - o izvanrednom filmu važnog filmaša, filmu koji spada u najbolje koje su ove godine izigrali zagrebački festivali. Ako je Subversive festival oproštaj od dosadašnjeg Kina Europa, kraj lijepe dekade Europa je zaokružila pravim filmskim dezertom.