Četiri kazališne predstave pogledao sam, u Zagrebu, Dubrovniku i Karlovcu, otkako su ponovno dopuštena javna okupljanja u zatvorenom prostoru, dvaput sam letio avionom, četiri puta se vozio autobusom, bio u crkvi na jednoj pričesti, došao na obiteljsko rođendansko druženje. Osim toga, četiri puta sam sjedio na kavi u zatvorenom prostoru a, koliko pamtim, šest puta sam se rukovao, četiri puta grlio, a tri osobe sam poljubio i jednom eto glasovao. Sve u mjesec dana.
Prije ove pandemije zacijelo ne bih znao točno odgovoriti gotovo ni na jedno pitanje o svojem kretanju i kontaktima u toliko dugom razdoblju, a sad se evo sam sebi doimam kao priručni epidemiolog ili kineski policajac. Premda sam se, dakle, većinom klonio nepotrebnih izlazaka među ljude, toliko eto da sam sve te izlaske kadar pobrojati, opet se nisam držao strogih epidemioloških mjera, koje bi zahtijevale potpunu distancu prema svakoj osobi izvan vlastita doma. Mislim da se takvih mjera i ne možete u potpunosti držati, a da sebe ne preuredite u osobu s psihičkim smetnjama.
Ljudi su društvena bića i spriječiti ih da se okupljaju i druže narušava samo po sebi njihovo zdravlje. Ljudi su i lakomislena bića pa se, osim u krajnjoj nuždi, ne mogu odreći potrebe da se drugima svide ili da sebi ugode pred drugima. Zato se smijemo, grlimo, glasno pričamo, dodirujemo se i nemoguće nam je dakle držati takozvanu distancu.
Prema tome, ne postoji način da u potpunosti spriječimo širenje virusa među nama, niti bi nam to trebao biti cilj. Naš bi cilj trebao biti da njegovu cirkulaciju smanjimo koliko li je to moguće. Zapravo sam zadovoljan sobom. Nisam u kafiću bio pedeset puta, nisam u kazalištu sjedio bez maske, zacijelo sam pedeset puta umjesto ruke pružio lakat, nisam pošao ni na jednu takozvanu feštu, veliku većinu sastanaka upriličio sam na otvorenom, a u redakciju nisam odlazio negoli ako je neizbježno.
Što se mene tiče, popuštanje mjera doživio sam kao nekad davno boravak na prvoj liniji za vrijeme primirja. Premda se više ne puca, nije baš pametno okupljati se ispod recimo neke šljive pa da dvadeset ljudi zapjeva. Zvekne granata i nema vas polovice.
A uvijek može zveknuti. Balkan je to, kakva primirja, kakvi bakrači. Nadalje, zasjesti poslije ručka povrh rova, nezgodno je - snajper te otrese u po bijela dana. Poslije se možeš žaliti eventualno dragom Bogu. Nadalje, nije pametno odviše biti radoznao i aktivan, pa hodati uokolo. Ne znaš gdje sve mogu biti postavljene mine, jer ne znaš ni tko ih je postavljao ni kad. Može ti se dogoditi i da te vlastiti suborac otrese jednim rafalom, ustrašen što si naišao iz pogrešnog smjera.
Onako kako se u ratu glupo gine od pogrešnog koraka, tako se i epidemija širi uglavnom s pomoću istih glupih postupaka. Budući da smo ljudi, a ne roboti, nemoguće je da ne pogriješimo. Jedino što je moguće jest da te svoje pogreške smanjimo na najmanju moguću mjeru.
Primirje je u međuvremenu izgleda okončano, epidemija opet buja, virus se ugnijezdio u populaciji još dublje i valja nam opet u rovove. Maska bi trebala postati obavezna onako kako je u vojnika na prvoj liniji obavezan šljem. Nije on svemoćan, geler minobacačke granate ili zrno iz “tandžare” provrti ga kao da je od kartona napravljen, ali eto svaki rikošet odbit će se od njega, cigla vas neće ubiti kad je šrapnel otkine sa zida i glava vam neće pući kad udarite u krovnu gredu nakon što vas udarni val eksplozije odbaci s promatračkog mjesta.
Možda zvuči zastrašujuće, ali doista mislim da bismo se svi trebali ponašati kao da traje rat, u kojemu smo svi na prvoj liniji. Naime, i na prvoj liniji život teče kako bi inače tekao, jede se, smije, šali, mašta, razmjenjuje, planira i prognozira, karta, pije, puši i pjeva, no svatko zna da treba čuvati prije svega onoga do sebe, jer ako on strada, ni ti nećeš biti daleko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....