Christopher Nolan povukao je pametan potez kada je odbio gledati “Gravitaciju” svoga dobrog znanca Alfonsa Cuaróna. Kada je ta prošle jeseni stigla u kina, Nolan je upravo snimao “Interstellar”, također SF film koji se znatnim dijelom odigrava u svemiru. Uputno je izbjegavati ostvarenja sličnog žanra i tematike dok je vaše još u nastanku, a “Gravitacija” ga je mogla iskompleksirati iz nekoliko razloga.
Ponajprije, za film koji se bavi najkompliciranijim dostignućem u povijesti čovječanstva, putovanjem u svemir, “Gravitacija” je razmjerno jednostavna, i laik će shvatiti što se tu zbiva. Drugo, film traje samo sat i pol, za razliku od mnogih svemirskih odiseja, počevši od Kubrickove, koje smatraju da je ekscesivna dužina preduvjet ovakvih blockbustera. Treće, “Gravitacija” je efektna ljudska drama i to se postiže sa samo jednom junakinjom i jednim važnim sporednim likom.
Nakon što sam odgledao “Interstellar”, zaključio sam da ne zadovoljava upravo po onim točkama po kojima je “Gravitacija” izvrsno ostvarenje. I ovdje je u pitanju razdoblje bliske budućnost, samo što je svemirskoj drami pridodana i ekološka kataklizma: zemlju su pokosile najrazličitije pošasti, pa se na jugu Amerike - gdje film počinje - gotovo ne može živjeti od oblaka prašine. Bivši pilot Cooper ( Matthew McConaughey) iznenađen je kada ga kontaktira organizacija za koju se ispostavi da je NASA, mislio je da je istraživanje svemira stvar prošlosti, jer ga aktualna politika demonizira kao bacanje novca: ispostavi se da je ono itekakva potreba, naime, Zemlja po svoj prilici više nije pogodna za život.
Treba se seliti odavde, a kako se u sunčevom sistemu pojavila crvotočina kojom se može i u druge svjetove, nužno je istražiti sve mogućnosti koje se nude. Cooper nevoljko prihvaća zadatak, ima dvoje djece za koju sam brine (supruga mu je umrla od nezdravih uvjeta na Zemlji), tko zna koliko ga neće biti, ali mora se misliti na budućnost, i to ne apstraktnu, nego onu svojih najbližih.
Za razliku od “Gravitacije”, ovdje vas neprestano zasipaju podacima u kojima se lako snalaze jedino znanstvenici: nijedna faza razigravanja radnje nije bez nekakvog kompliciranog postulata koji možda shvatite, a možda i ne: ukoliko je ovo potonje slučaj, naprosto se na njega ne obazirete. Zagonetku su nam postavili čak i u završnici, kada bi čak i najprostodušniji gledatelj morao napokon povezati “dva i dva”.
“Interstellar” traje podugačkih 169 minuta i ne može se reći da vam čitavo vrijeme drži pažnju, pogotovo ne kad zaredaju Nolanu omiljene paralelne montaže, u kojima se objašnjava što se zbiva na Zemlji, a što u svemiru. Njih je još više bilo u njegovom “Početku”, no tamo je slika bila impresivna, pa ste bar pratili uzbudljivu vizualnu fakturu, dok je ovdje namjerno ružna (Nolanova varijanta svemirskog “realizma”) i ne pridonosi osobito gledateljevu užitku.
Glede drame, sve grca u emocijama kojima baš ne vjerujete. Nolan se sam doveo u slijepu ulicu u namjeri da mu svaki novi film bude spektakularniji. U trilogiji o Batmanu njegove su ambicije imale pokriće, naslanjao se i na efektnu mitologiju samoga serijala, no kad bi zakoračio u nove prostore, uvijek bi nastali problemi. “Interstellar” je najeklatantniji primjer njegovih neumjerenih pretenzija.