IN MEMORIAM Odlazak glumca koji nije htio biti prvi James Bond

To smo svi znali, kada strana filmska zvijezda dođe snimati partizanske filmove u bivšu Jugoslaviju, obično je na zalazu ili u problematičnom razdoblju. Bio je to slučaj s Yulom Brynnerom u “Bitki na Neretvi”, Richardom Burtonom, koji je 1971. stigao na Brijune kako bi se potom zaputio u Crnu Goru igrati Josipa Broza Tita u “Sutjesci”, a ništa bolje nismo mislili ni o Rodu Tayloru kada nam je stigao u goste.

Pristao je nastupiti u “Partizanima” Stoleta Jankovića, igrao je prekaljenog borca i doimao se prilično namješteno uz puno prirodnijeg Batu Živojinovića, a 1974. u Puli film su potpuno ignorirali u korist srodnog spektakla “Užička republika”. Gledanost u kinima bila je solidna, no usprkos tome bilo nam je jasno da je zvjezdani status tog glumca poprilično potamnio.

Australac u Hollywoodu

Naprotiv, šezdesetih je godina bio jedna od najsvestranijih holivudskih ikona, bio je odličan u akcijskim i pustolovnim filmovima, vesternima i komedijama, kad biste vidjeli njegovo ime na špici, prosječan gledatelj bio je uvjeren da mu u kinu neće biti dosadno. O njemu se puno pisalo, svi smo znali da je iz Australije, ali ne i to da ga je na glumu ponukala turneja Old Vica po njegovoj domovini 1948., koja je bila presudna za uspon još jednog Australca, Petera Fincha, samo što je taj ozbiljno uzdrmao brak Vivien Leigh i Laurencea Oliviera.

Taylor je tada bio samo u publici, nije se usudio kontaktirati svoje idole, ali je nedugo zatim krenuo za London preko Los Angelesa. Instinkt ga je ponukao da se zadrži u Hollywoodu i nije pogriješio: isprva je puno nastupao na televiziji, George Stevens dao mu je manju ali zapaženu ulogu u spektakularnom “Divu”, igrao je i u popularnoj kostimiranoj melodrami “Drvo života“, dok mu je pravi proboj osigurao i danas rado gledani “Vremeplov” iz 1960. u režiji čarobnjaka filmskih trikova Georgea Pala, po zapletu vrlo sličan jednoj epizodi kultne “Zone sumraka”, u kojoj je godinu prije toga briljirao.

Previsok za kung fu

Još uvijek nije bio u holivudskoj prvoj ligi, pa mu nije smetalo posuditi glas psu Pongu u Disneyjevom crtiću “101 dalmatinac”, a tada je propustio i najveću životnu šansu: producent Albert “Cubby” Broccoli htio ga je testirati za ulogu Jamesa Bonda u filmu “Dr. No“, ali je on smatrao da je to ispod njegove razine i da projekt nema šanse. No utješio se glavnom ulogom u Hitchcockovim “Pticama”: redatelj se, istina, puno više bavio njegovom partnericom Tippy Hedren.

John Ford povjerio mu je ulogu Seana O'Caseyja u biografskom spektaklu “Mladi Cassidy”, međutim, razbolio se, pa je film dovršio Jack Cardiff, bivši direktor fotografije, s kojim je glumac poslije snimio odličan akcić “Posljednji vlak za Katangu”. Predodredili su ga za uloge muškarčina, ali kako je bio spretan kozer, snalazio se i u komedijama, iako je volio zaviriti i na tamnu stranu: bio je sjajan kao dvolični njemački časnik u nevjerojatnom ratnom trileru Georgea Seatona “36 sati”.

Smrt od srca

S obzirom na ponude, uloge je mogao birati i bolje, dio filmova koje je snimio u drugoj polovici šezdesetih uglavnom su zaboravljeni, upamtili smo, recimo, njegovu epizodu u Antonionijevom “Zabriskie Point” iz 1970., Robert Clouse, s kojim je tih godina snimio kultni krimić “Tamnije od jantara”, htio ga je za partnera Bruceu Leeju u kung fu klasiku “U zmajevom gnijezdu”, ali se ispostavilo da je previsok.

Quentin Tarantino, veliki poklonik tvrdih muških filmova iz njegovog zlatnog razdoblja, osigurao mu je blistavu završnicu karijere angažmanom za “Nemilosrdne gadove”: uloga je bila sićušna, ali je igrao Winstona Churchilla i našao se na popisu ekipe koja je posvuda nominirana za najbolji glumački nastup. Umro je prošle srijede u Los Angelesu od srčanog udara u 85. godini. Triput se ženio, a kćerka iz drugog braka je poznata CNN-ova novinarka Felicia Taylor.