PIŠE JURICA PAVIČIĆ

HITLEROV HOLLYWOOD NA PULA FILM FESTIVALU Kinematografija o kojoj se malo zna i koju svi žele zaboraviti

Kristina Söderbaum u filmu 'Opfergang'
Za Hitlerovu je državu film bio opijum za narod, postojao je cijeli star-sistem, a tijekom 12 godina snimljeno je zadivljujućih 1000 filmova

“Kao da je čitava nacija stajala s očima prikovanim uz platno. Nije htjela izići iz kina, odbijajući se suočiti sa stvarnošću uokolo.” To je rečenica kojom autor Rüdiger Suchsland u svom filmu “Hitlerov Hollywood” opisuje ulogu kinematografije u nacističkoj Njemačkoj.

Čak i kad se kraj bližio, kad je njemačka ratna moć slomljena pod Staljingradom i kad su njemački gradovi nestajali pod tepih bombardiranjem Lancastera, Nijemci su bili nacija očiju uprtih u platno. A s tog platna zapljuskivali su ih boje, blještavilo, sjaj i muzika. Za Hitlerovu je državu film doista bio - opijum za narod.

Eskapizam i kič

Tijekom 12 godina Hitlerove ere nacistička je kinematografija snimila zadivljujućih 1000 filmova. Imala je svoj star-sistem, zvijezde i žanrove koje ponekad jesu posuđivali od Hollywooda, ponekad su bili u korelaciji, ali ne uvijek. Cijela ta kinematografija kao rukom je zbrisana 1945. Režiseri, glumci i glumice prošli su procese denacifikacije, rijetki su povratili bivši uspjeh, neki ostali obilježeni do smrti. Ako se neki od njih i jesu vratili - filmovi koji su ih proslavili nisu. Na tisuću filmskih naslova Hitlerove ere pala je očekivana politička stigma, mnogi su trajno zabranjeni, ostali rijetko prikazivani.

Ti su filmovi, kako ističe Suchsland, “postali zloglasniji nego što neki od njih zaslužuju”. Predodžba o nacističkoj propagandi svela se na nekoliko najzloglasnijih i najistaknutijih propagandnih uradaka, kao što su epski dokumentarci Leni Riefenstahl ili “poziv na genocid” “Židov Suss” (1940.) Veita Harlana, film koji je organizirano prikazivan SS-ovcima netom uoči “konačnog rješenja”.

Ipak, ti i takvi filmovi nisu bili tipični za Hitlerov Hollywood. Nacistička kinematografija manje je bila kinematografija otvorene propagande, a više eskapizma, melodrame, idiličnih bukoličkih prizora, romantičnih ljubavi i uzvišenih smrti. Ona je manje bila šaka, a više vata opojnog, omamljujućeg kiča. To je kinematografija o kojoj se danas malo zna i koju svi, a ponajprije Nijemci, žele zaboraviti.

Upravo toj kinematografiji posvećen je izvanredni filmsko-povijesni dokumentarac “Hitlerov Hollywood” koji je u srijedu prikazan u popratnom programu pulskog festivala. Riječ je o cjelovečernjem filmsko-povijesnom eseju koji potpisuje istaknuti njemački filmski kritičar Rüdiger Suchsland, autor studija o turskom filmu te azijskim filmašima Zhang Yimouu i Wong Kar-waiju.

Suchsland je također i istaknuti autor filmsko-povijesnih dokumentaraca, a prvi od njih (“Od Caligarija do Hitlera”) posvetio je weimarskoj kinematografiji i naslovio po istoimenoj knjizi slavnog estetičara Siegfrieda Kracauera. Film koji je prikazan u Puli nastavak je tog filma i bavi se onim što se zbiva nakon 1933. Koliko su ti filmovi krivi, odnosno nevini? Koliko se i kako u njih mogla prošvercati drukčija poruka? Što su utjelovljavali heroji te kinematografije i jesu li za to krivi?

Opsesija smrću

Suchsland svoj filmski esej odmah počinje jasnom konstatacijom: u Hitlerovu Hollywoodu nije bilo autora, odnosno, postojao je samo jedan autor, a to je Joseph Göbbels, koji je čitao scenarije, odobravao projekte i davao ton čitavoj kinematografiji. Ujedno, on je bio taj koji je procijenio da fotografiju ne treba opterećivati izravnom propagandom, nego kroz nju širiti ozračje sreće i ugode te usađivati nacističke vrijednosti napora i žrtvovanja.

Suchsland ističe kako je nacistička kinematografija bila opsjednuta smrću. Smrt je redovno prikazivala romantično, kao uzvišenu, vrijednu i dostojanstvenu, potpirujući nekrofilsku fiksaciju na žrtvu za domovinu.

Spektakl

Hitlerova kinematografija također je bila i kinematografija spektakla. Taj se spektakl očituje u raskošnim kartonskim kulisama “Münchhausena”, u spektakularnim setovima, u boji koju su ponajbolje pionirski razvili Agfini inženjeri Hitlerove ere. Ali - baš kao i u “pravom” Hollywoodu - i u Hitlerovu su Hollywoodu ključni začin spektakla bile zvijezde. A baš kao i u pravom Hollywoodu, bilo je poželjno da te zvijezde budu egzotične, izgledaju stranjski. Jedna od njih nakratko će biti Šveđanka Ingrid Bergman, koja kao 23-godišnjakinja snima jedan nacistički film, a onda bježi u Hollywood i snima “Casablancu”, kako je sama rekla, kao “iskupljenje”.

Druga Šveđanka Hitlerova Hollywooda je Zarah Leander, “nacistička Greta Garbo”, pjevačica i glumica specijalizirana za revijalne mjuzikle.

Treće Šveđanka naci-Hollywooda bila je možda i najvažnija: to je bila Kristina Söderbaum, “arijevska nevjesta”, glumica koja je “brak” s nacističkim režimom potvrdila i ženidbom za najvažnijeg propagandnog redatelja tog režima Veita Harlana. Suchsland osobitu pažnju posvećuje Söderbaumovoj.

Švedska glumica, drži, idealno je utjelovljavala nacistički ideal krotke arijevske ženice jer je imala i nordijski izgled i fizionomiju preerotiziranog djeteta. Švedska glumica često je heroina u filmovima u kojima Tuđin ili Nearijevac napada njenu čednost, baš kao u “Židovu Sussu” koji režira njen muž. Ona je istodobno spremna na žrtvu, čak i na suicid da ne okalja čisto, rasno neiskvareno tijelo.

Nisu samo Šveđani kolaborirali s Hitlerovom kinematografijom. Tu je i Nizozemka Ilse Werner, egzotična ljepotica rođena u Bataviji (Indonezija) koja fizički podsjeća na Lauren Bacall, a za koju Suchsland drži da je “jedina od nacističkih glumica koja bi uspjela u Hollywoodu”.

Tu je i Austrijanac Ferdinand Marian, svojevrsni nacistički Antun Nalis, glumac koji je jednako mogao utjelovljivati komične side-kickse kao i odurne negativce.

Njih glumi u dva najizravnija nacistička politička filma. U “Ohm Krueger”, filmu o stradanju južnoafričkih Bura pod engleskom čizmom, on glumi britanskog imperijalnog spletkara Cecila Rhodesa, a u “Židovu Sussu” glumi naslovnog junaka Josepha Sussa Oppenheimera, wurttemberškoj minista financija iz 18. stoljeća, ujedno oličenje zla i podlosti koje se krije iza “integriranih” Židova. Marianova osobna sudbina pritom je najbizarnija i literarno najintrigantnija. Istodobno dok je glumio u najodurnijim primjerima antisemitske propagande, skrbio se o kćeri iz prvog braka sa Židovkom te skrivao u kući progonjenog Židova, prvog muža svoje druge supruge.

Najveće zvijezde

Ipak, dvije najveće zvijezde Hitlerova Hollywooda nisu bili stranci. Prvi od njih - Gustav Gründgens - ostao je slavan kao čovjek po čijem je neslavnom usponu Klaus Mann kreirao glavni lik svog “Mefista”. Suchsland je, međutim, prema Gründgensu nešto manje oštar. Drugi je, pak, Hand Albers, “nacistički John Wayne”, stameni svjetlooki muškarčina grubih crta lica koji je slavu stekao glumeći mačo uloge poput one ogrubjelog pomorca u “Luci slobode” (1944.) Helmuta Kautnera ili u “Barunu Münchhausenu” (1943.) Josefa von Bakyja. Anders je izbjegao čistku poratne denacifikacije jer je brižljivo zaobilazio politički toksične uloge, te jer je čitav rat ostao oženjen i financijski pomagao židovsku suprugu u egzilu.

Dvije tendencije

Nacistička se kinematografija, ističe Suchsland, i mijenjala. Isprva, u njoj dominiraju konzervativne, bukoličke slike mirnog života i netaknute prirode te ideal konzervativnog braka. S eskalacijom rata, pojačava se propaganda, pogotovo antibritanska. Britanija se prikazuje kao plutokratski imperij zla pod utjecajem Židova, a u “Ohm Kruger” film prikazuje strahote koncentracijskih logora za Bure upravo u času kad nacistički logori za Židove postaju stvarnost. Kako rat ide neumitnom porazu, po Suchslandu eskaliraju dvije tendencije.

Prva je ona čistog spektakla za eskapističku okrepu, poput “Münchhausena”. Drugi su filmovi o žrtvi. Jedan od njih je i Harlanov “Kolberg” (1945.), posljednji i najskuplji nacistički povijesni spektakl, film o opsadi pomeranskog teutonskog gradića, današnjeg poljskog Kolobrzega, tijekom napoleonskih ratova.

U jednoj od scena filma njemački građani sami pale kuće da tuđin ne zatekne ništa. To je slika samouništenja u trenutku dok su Berlin, Dresden i Hamburg ruševine. Premijerno prikazan 30. siječnja 1945., film je bio posljednji pokušaj da se Nijemcima pošalje poruka o tome kako se nacija može dići iz pepela. U tom trenutku, naime, i autori filma i publika znali su da je - sve otišlo u pepeo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 00:24