Ovogodišnji Sarajevo film festival otvorio je film Danisa Tanovića "Deset u pola", zafrkancija na temu tko radi najbolje ćevape u tamošnjoj prijestolnici, s Brankom Đurićem i Izudinom Bajrovićem u glavnim ulogama, hrvatskim glumcima Goranom Navojcem i Anjom Matković u važnim epizodama te gostovanjima Gorana Bregovića i Halida Bešlića. Uzgred, izraz "deset u pola" razumiju svi poklonici ćevapa, jer to znači da se u pola somuna natrpa deset ćevapa. Film je imao nekoliko projekcija, na kojima je skupio oko pet tisuća posjetitelja. Nije loše, no pitanje je kako će proći u regularnoj distribuciji. Sudeći po prvim koracima, bit će problema, jer su CineStarovi multipleksi, kojih se u međuvremenu namnožilo po Bosni i Hercegovini, od Sarajeva i Mostara do Banje Luke, Bihaća, Zenice i Prijedora, glatko odgovorili producentu filma Miri Purivatri da ih "Deset u pola" ne zanima. Sve to štima, legitimno je pravo prikazivača da odluči što će igrati u njegovim dvoranama, ali opet, i taj se mora voditi komercijalnom logikom: ako je film na pretpremijerama pokazao dobre rezultate, nema razloga da mu širom ne otvori vrata.
Tu se nameću dva pitanja. Prvo, nije dobro kad prikazivački lanac koji ima bazu u nekoj drugoj republici određuje što će igrati tamo gdje nije njegov domaći teren. Koliko on poznaje kinematografiju te zemlje, može biti da ima posve iskrivljene predodžbe o njezinoj produkciji, da preferira autsajdere i onemogućuje one koji imaju zdrave komercijalne potencijale? To je čest slučaj, ali tako se naprosto dogodilo u Bosni i Hercegovini, djelomično u Srbiji, pa i na Kosovu i u Makedoniji. Veliki prikazivački lanci, uglavnom sa stranim kapitalom, preuzeli su tržišta s kojima nemaju puno zajedničkog. Dobro se snalaze kad je riječ o holivudskim proizvodima, jer ti stižu dobro pripremljeni, s reklamom iz koje je jasno ne samo kome je film namijenjen nego možete donekle razabrati i kakve je kvalitete, dok su lokalni proizvodi prave zagonetke. To što dobro prolaze u Beogradu, ne znači da će imati uspjeha u Sarajevu i Skoplju.
Slučaj "Deset u pola" ima poseban aspekt. Režirao ga je, naime, Danis Tanović, koji je zapravo etablirao kinematografiju BiH svojim prvijencem "Ničija zemlja", za koji je dobio Oscara, jedini iz regije kojem je to uspjelo. "Ničija zemlja" imala je golemu gledanost u BiH, koliko se sjećam, nije loše prošla ni u Hrvatskoj, no Tanović se poslije okrenuo festivalskom filmu, za kojim publika baš ne luduje. Iznimka je bio "Cirkus Columbia", no taj izvan BiH baš i nije imao tržišta. Žanrovski filmovi koje je radio za strance (na primjer, "Ubojstva s razglednice" s Jeffreyjem Deanom Morganom i Famke Janssen) završili su na streaming platformama, što je danas najčešći slučaj ako nemate dobru priču i vrlo jaku glumačku ekipu. Valjda je to i samom Tanoviću dojadilo, pa je odlučio napraviti komercijalni film. "Deset u pola" zasniva se na kulturi ćevapa, koja je i u Zagrebu fenomen, uostalom, to je jedini film sa Sarajevo film festivala za koji su me pitali znanci, nadajući se da će u dvorani osjetiti bar miris somuna i luka. Uostalom, na web portalu www.imdb.com dobio je dosta visoku ocjenu, 8,2 od moguće desetke, glasača nije bilo previše, samo njih 62, ali bolje išta nego ništa.
Ima još nešto. Godine 2019. UNESCO je proglasio Sarajevo gradom filma i već se sada pripremaju svakojake inicijative da se ta počasna etiketa i opravda (recimo, ne zvuči loše ideja da se točno 28. prosinca, kad su braća Lumière održala prvu filmsku projekciju u Parizu, organizira Dan filma). Bit će nezgodno ako premijeru "Deset u pola" upriliče upravo za taj dan, jer će je CineStarove dvorane izbjegavati. Očito, u nas ne možete napraviti ni doličnu kulturnu akciju, jer vas sprečavaju uzajamni animoziteti i podbadanja. Danisu Tanoviću u Sarajevu bi sva vrata još uvijek trebala biti otvorena, a ako "Deset u pola" ne napravi priželjkivani rezultat, onda bi mogli već drugačije razgovarati. A i Tanović bi morao promisliti koji će mu biti naredni korak u karijeri.