Gay scena 80-ih: Toni Marošević pokrenuo na Stojedinici emisiju ‘Frigidna utičnica‘, koja je brzo ukinuta...

U zagrebačkoj Kinoteci u Kordunskoj prošli je tjedan bila hrvatska premijera slovenskog dokumentarnog filma "LGTB_SLO_1984", redatelj je Boris Petkovič, snimateljica Lea Aymard. Film je kronika 35 godina LGTB pokreta u Sloveniji (za neupućene, kratica označava lezbijsku, gay, transrodnu i biseksualnu populaciju; u međuvremenu je dodan i Q, za osobe koje nisu sigurne u svoj rodni identitet) nama zanimljiv stoga što se često nameću usporedbe s Hrvatskom, a mnogi se i sjećaju te 1984., kad je u ljubljanskom ŠKUC-u održan prvi Magnus festival s temom "Homoseksualnost i kultura". O njemu su tada pisali Slavenka Drakulić, zagrebački Polet posvetio mu je značajan prostor, zbivanja je fotografirao Mio Vesović, stigao je i novinar Stojedinice, pokojni Toni Marošević. Ukratko, bio je to događaj koji se pamti, a i s razlogom, jer je u neposrednoj blizini Zagreba osnovan prvi LGBT festival u Europi.

Festivala vjerojatno ne bi ni bilo da u Sloveniji (pa i Hrvatskoj, Crnoj Gori i Vojvodini) nije 1977. dekriminalizirana homoseksualnost. Novu slobodu odmah su prihvatili kafići u velikim gradovima, znalo se koja su to mjesta gdje se skupljaju "pederi" i "lezbače", glazbeni novi val zdušno je eksploatirao donedavno zabranjene teme, Prljavo kazalište na svom je prvom albumu imalo pjesmu "Neki dječaci" (Some Boys), koja je vjerojatno bila razlog da su zaradili etiketu "šunda" (što je automatski povećalo cijenu ploče), a beogradski Idoli pjevali su "Retko te viđam sa devojkama", bez obzira što se u užoj Srbiji zbog nečeg takvog moglo završiti u zatvoru, međutim, njihov izdavač bio je zagrebački Jugoton, pa im se fućkalo. Zapravo, i filmaši su provocirali, i to puno ranije, tako je Boštjan Hladnik u provokativnoj "Maškaradi" (1971) uključio scenu u kojoj tinejdžer Bojan Šestina onanira na svog zgodnog instruktora Igora Gala, nju su mu naravno cenzurirali, to jest, izbacili iz filma, ali su je vratili natrag 1982.

Pojedinačne provokacije

To su sve bile pojedinačne provokacije, ali Magnus festival (nazvan po Magnusu Hirschfeldu, njemačkom seksologu osobito aktivnom desetih i dvadesetih godina 20. stoljeća) bio nešto puno sustavnije. Ponajprije, nastao je pod okriljem Saveza omladine koji je držao ŠKUC (Studentski kulturni centar), a ključne osobe u pokretanju festivala bile su Bogdan Lešnik, ravnatelj ŠKUC-a, i Aldo Ivančič, član rock grupe Borghesia koja se eksplicitno bavila gay temama (njihov član Dario Sereval hodao je našminkan po Ljubljani, uopće se ne obazirući na zgražanje prolaznika). Program je bio razmjerno skroman, nešto malo filmova, poneka predstava i nekoliko okruglih stolova, ali i s jednim gostom iz Austrije. Najveći događaj bio je gay disco u Discu FV, koji je bio dupke ispunjen, kako to obično biva i na festivalima posvećenima manje kontroverznim temama. Kako je Magnus festival nastao upravo u Ljubljani? Franko Dota pretpostavlja da je presudila blizina Italije i Austrije, ipak su u tom pogledu Slovenci već bili građani Europe, uostalom, živjeli su na granici Jugoslavije, a Hrvati, Srbi i Bosanci morali su prolaziti kroz njihovu zemlju da bi se dočepali inozemstva. ŠKUC je imao i svoj kulturni magazin Viks, alternativni časopis za underground kulturu, grafički ga je uređivao slikar Dušan Mandić, a drugi broj je bio osobito provokativan, jer se bavio homoerotikom gotovo bez zadrške.

Prvi Magnus usmjerio se prema gay muškarcima, no zato je drugi iz 1985. u fokus stavio lezbijke. Pozvali su Gudrun Hauer iz Beča da održi predavanje o ženama u koncentracionim logorima i to je imalo veliki odjek. Naša novinarka Vesna Kesić otad ih je redovno pratila i izvještavala s festivala. Uzgred, u Zagrebu je 1985. Toni Marošević pokrenuo na Stojedinici emisiju "Frigidna utičnica", koja je jako brzo ukinuta jer se bavila homoseksualnim odnosima, išla je u živo i skandalizirala javnost. Magnus je pak morao pauzirati 1987., no to su si samo skrivili, jer su otvaranje planirali za 25. svibnja, datum koji se nekad slavio kao rođendan Josipa Broza Tita (tada mu nije bio rođendan, ali s pokojnim predsjednikom Jugoslavije puno toga je bilo zasnovano na mitologiji).

1989. su na Cankarjevom domu u središtu Ljubljane uveli LED reklamu koja je između ostalog oglašavala i gay disco. Iste godine održan je i prvi Drag Queen Show, na kojem je nastupila i u nas popularna Salome, sa svojim imitacijama pjevačice Helene Blagne. Potonju je gay populacije obožavala, ona je i sama potpirivala svoj kult s pjesmama kakva je bila "Macho", a Salome je od nje tražila dozvolu da je oponaša, a ova nije imala ništa protiv. U klubu K4 održavao se Pink Disco, proslava Roza Božića imala je golem uspjeh, teško je bilo ući u klub gdje se to održavalo, pa su LGBT aktivisti napravili značajan pomak u "seksualizaciji slovenske dežele". Slovenija je dobila i žensku hard rock grupu Tožibabe, lezbijska udruga Lilit vodila je rasprave o ženskoj seksualnosti, pokrenut je fanzin Lezbozine, koji se poslije transformirao u časopis Lesbo (uređivala ga je Nataša Velikonja). Pojavio se i gay časopis Revolver, to nije bio fanzin, nego lijepo dizajnirano izdanje koje se moglo kupiti na kioscima.

Slovenski kontinuitet

Usprkos ratu, Hrvatska je imala poneku LGBT inicijativu, no Slovenija se mogla pohvaliti kontinuitetom. Najveću gužvu izazvala je okupacije Metelkove 6, jedan od prostora u kojem se nekad nalazila vojarna JNA. Tamo su se smjestile ne samo LGBT udruge nego i mnogi drugi, isprva su bili bez struje i vode, no poslije je tamo niknula ŠKUC LL knjižnica, koja je postala pravo blago za sve proučavatelje takvih pokreta i povjesničare. Godine 1998, osnovana je Legebitra, grupa za istospolne mlade, još prije toga, 1994., legalizirano je istospolno partnerstvo, prva slovenska "drag queen" grupa Sestre, pobijedila je na natječaju za Eurosong i predstavljala svoju zemlju na natjecanju u Talinu, što je skandaliziralo javno mnijenje. Nikakvo čudo što su im iz slovenskog parlamenta poručivali da bi morali liječiti svoju "bolest". Usprkos tome, nove LGBT udruge su samo nicale, a osobito je važno bilo Društvo za integraciju homoseksualnosti ili DIH. Prva ljubljanska Gay Pride povorka uopće se nije tako zvala, imala je neutralni naziv "bypassing intolerance" (mimoilazeći netrpeljivost), i zapravo je djelovala spontano, kao grupa građana koja se slučajno skupila, da bi tek kasnije zaživjela pod nazivom koji prevladava posvuda po svijetu. Kordoni policije nisu bili potrebni, tek tu i tamo čuvar reda i zakona, no pravi ispadi događali su se drugdje. Tako su se u kafiću, omiljenom okupljalištu LGBT populacije promijenili vlasnici, koji su htjeli privući "normalne" mušterije, pa je Brane Mozetič bio svjedokom kad su jednom gay paru zabranili ulaz.

Zgrožena Ljubljana

Još je gore bilo u Cafeu Open, u koji je 2009. upala skupina od desetak-dvadesetak mladih nabrijanih ultra desničara i počela tući sve koje su mogli dohvatiti. Bilo je ozlijeđenih, ali ne i težih slučajeva, međutim, liberalna Ljubljana bila je zgrožena, pa su na narednom Gay Pride-u zamijećene mnoge poznate osobe, koje su htjele dati podršku pokretu. U međuvremenu je održan i prvi skup transrodnih osoba, tako da su sve manjine dobile kakvu takvu eksponiranost. Magnus je pak pomogao srpskom festivalu Merlinka (nazvanom po jednom od protagonista iz filma Želimira Žilnika "Dupe od mramora" iz 1994.), koji se redovito održava u Beogradu i Novom Sadu.

U mnogo čemu Slovenija ima prednosti pred Hrvatskom, ponajprije u tome što je grupa od pedesetak aktivista tijekom protekla četiri desetljeća osnovala mnoštvo udruga, od kojih su se neke ugasile, ali mnoge su izdržale i prometnule se u respektabilne institucije. Film je dovršen s 2018. na 2019. godinu, pa u njemu nisu spomenuta najnovija zbivanja, na primjer da su istaknute LGBT ličnosti postale važni funkcionari u politici. Na primjer, književnica i pjesnikinja Nataša Šutič iz redova stranke Levica potpredsjednica je slovenskog parlamenta, arheologinja Tatjana Greif, također iz Levice, zastupnica je u tom parlamentu, Simon Maljevac ministar je generacijske solidarnosti, a to pritom nije sve. Sociolog Roman Kuhar, jedan od glavnih protagonista filma, bio je dekan Filozofskog fakulteta.

Film "LGBT_SLO_1984" spretno je napravljen dokumentarni kolaž o tom burnom razdoblju i svakako ga treba pogledati. q