Na ovogodišnjem pulskom festivalu jedno je od ljepših iznenađenja stiglo iz neprofesijske kinematografije. Riječ je o filmu “Zagrebački ekvinocij” što ga je proizveo neformalni filmski kolektiv CEFGI koji čini grupa zagrebačkih studenata i srednjoškolaca.
Film prema scenariju i u režiji 21-godišnjeg Svebora Mihaela Jelića šarmirao je u Puli prisutne mladenačkom energijom, živahnošću i filmskom pismenošću, a mladim autorima treba to više skinuti kapu ima li se na umu da je film napravljen s budžetom sabranim crowdfundingom, a taj je budžet bio 9000 kuna.
Tim povodom razgovarali smo s mladim filmašem koji na jesen kreće u prvu formalnu školu, na prvu godinu akademije u Beču.
Reci nešto o svojim filmskim počecima: jesi li bio kinoamater? Je li bilo ranijih filmskih pokušaja?
- U srednjoj školi bavio sam se drugim stvarima: učio violinu, bavio se debatama, bio u europskom panelu mladih, bavio se fotografijom. Škola me nije zanimala, bio sam loš učenik i iskreno nisam znao što bih sa sobom. Nešto sam razmišljao o FER-u, ali osjećao sam da mi to nije poziv. Zavidio sam drugim mladim muzičarima iz muzičke škole koji su točno znali što vole i čime se žele baviti. A onda se dogodilo da sam upisao dvije filmske radionice u Poljskoj i u Gunji. To je bio taj trenutak, kad sam prvi put stao iza kamere, čuo kako zuji, pokrenuo glumce u akciju, osjetio sam da je to to, da je to posao koji mi se sviđa.
Kako je nastao CEFGI? Je li to zamišljeno kao kolektiv u kojem bi razni ljudi snimali filmove?
- CEFGI je zapravo nastao kao Facebook grupa, gdje su se skupili ljudi koji su htjeli probati raditi nešto na filmu. Tu se našlo više desetaka ljudi, a kasnije je svatko pridonio nečim - netko je dao prostor, novac, rad. CEFGI nikad nije imao formalne ‘članove’. Budući da ja sad idem u Beč, više neću biti toliko aktivan u CEGFI-u, no ideja je da kolektiv nastavi raditi i da pokuša s drugim filmovima drugih ljudi, a ja bih im pomogao koliko mogu.
Nešto o crowdfunding kampanji?
- Kampanja na indie-gogo nastala je više s motivom da se popularizira projekt. Znali smo da tu neće biti puno novca, ali je zamisao bila da što više ljudi dozna za projekt i uključi se, što se i dogodilo.
Radnja filma vrti se oko stana u kojem se partija, a gol je i prekriven grafitima. Zvuči kao pravi komad profesionalnog seta. Otkud stan?
- Kao i mnogo stvari oko tog filma, i ova se dogodila slučajno. Jedan od uključenih u grupu rekao mi je da njegovi imaju stan od 120m2 kraj Sheratona koji stoji jer ga još nisu uredili. Molio sam ga da pita roditelje smijemo li ga koristi, a njegov je otac rekao da smijemo sve osim rušiti nosive zidove.
Kad se pojavio stan, preradio sam scenarij na način da taj stan ima puno važniju ulogu, razvio sam mit o Klasu, čovjeku koji je mladima ostavio stan za tulumarenje i otišao u Švicarsku. Na kraju smo u stan uveli grafitere koji su u njemu sedam dana spavali i napunili ga do stropa grafitima koji se vide u filmu.
Ono što u filmu frapira baš su ti brojni statisti, to su stotine… kako si tolike ljude uspio navesti da volontiraju u tvom filmu?
- To je opet išlo preko društvenih mreža. Najteža nam je bila noćna scena kraj džamije jer se na početku pojavilo samo petnaest ljudi, a s tim nismo mogli ništa. Stajali smo tamo zdvojni tri sata, a onda je najednom niz ulicu počela navirati masa od stotinjak mladih, mnogi su govorili engleski. Ispostavilo se da jedan od naših naišao na grupu od dvadeset erasmusovaca kojima se svidjela ideja da glume, a onda su povukli druge. Došli su svi iz nekog kluba koji se zatvorio i uskoro smo imali stotinu ljudi za pravu masovku.
Film je svojevrsni hommage điru oko džamije. Na neki način, posveta džamiji prije “uređenja”…
- Da, to je neki moj noćni Zagreb, Zagreb kojim sam se ja kretao. Ne pretendiram da je to potpuno slika noćnog života Zagreba - samo onaj dio noćnog života koji ja pamtim.
Zanimljivo je da profesionalne glumce koristiš kontra njihova tipa - pogotovo Kseniju Marinković i Gorana Grgića?
- Počelo je s Ksenijom Marinković koju je poznavala naša producentica. Ksenija je rekla da hoće igrati, ali da je slobodna samo jedan dan, Uskrsni ponedjeljak, pa smo sve njezine scene trebali snimiti taj dan. Kad je to ispalo dobro, pomislili smo da bismo i ostale odrasle likove mogli ponuditi pravim glumcima. Sljedeći je bio Dado Ćosić, a Grgića i nismo toliko kastirali kontra tipa, ipak ima onaj dio filma kad on pobjesni i postane mrzovoljni negativac. Nisam imao nikakva iskustva u radu s njima pa sam ih pustio da vidim što će biti.
Jesi se na bečku akademiju upisao s ovim filmom ili prije nego što je bio dovršen?
- Istina je negdje na sredini. Prijemni na bečku akademiju bio je organiziran tako da imaš intervju, pišeš motivacijsko pismo i da prilažeš dva filma. Prvi je od njih film na zadanu temu koju dobivaš od njih, a drugi 12 minuta nekog tvog dotadašnjeg rada. Sve se to mora priložiti četiri puta za četvero članova ispitne komisije.
A jedan od njih je bio Michael Haneke?
- Da. Ja sam kao moj rad priložio tri akcijske scene iz ‘Ekvinocija’, dakle - 12 odabranih minuta. Ipak, četiri sam puta kopirao za članove povjerenstva i cijeli ‘Ekvinocij’, s time da ne znam jesu li ga pogledali, jer nisu bili dužni. Kako god, pozvali su me na intervju na kojem je bilo njih četvero, i Haneke. Pogledali su što sam priložio, razgovarali smo, i prošao sam.
Njemački si očito znao?
- Uf! Učio sam ga deset godina i mrzio ga i nisam imao pojma o njemu. A onda sam posljednje dvije godine shvatio da bi mi bio koristan pa sam počeo nadoknađivati propušteno kao lud. Na intervjuu sam se snašao. Bilo je malo indijanski, ali razumjeli su me.
Kažeš da nisi bio filmofil. Ipak, kad čovjek vidi ‘Ekvinocij’, padaju mu napamet Linklater, Kevin Smith, Larry Clark….?
- Postoje redatelji koje volim - ali to su više Danny Boyle, rani Guy Ritchie… Volim žanrovske režisere čiji su scenariji složeni, razrađeni i kompletni, koji povezuju zamršene radnje, a opet imaju crtu stilizacije, bizarnosti. Pristaša sam režijskog kreda da želim više, a ne manje, volim vidljiv stil, čudan kadar, neobičnu kompoziciju.
Ima li netko od CEFGI-a i glumaca daljnjih ambicija u filmu, osim Lane Medar koja studira glumu?
- Zapravo, mnogi. Luna Pilić upisala je glumu u Beogradu, Mislav Živković koji glumi Kačija upisao je filmsku teoriju u Kopenhagenu, nekoliko nas iz ekipe upisalo je montažu, dramaturgiju ili film na ADU ili VERN-u.
Može se onda reći da je ‘Ekvinocij’ bio inkubator jedne filmske generacije za budućnost?
- Pa, ispada tako. Bilo bi to lijepo.
Hoće li film imati kinodistribuciju?
- Iskreno: nemamo pojma. O tome ni ja ni moji prijatelji ne znamo ništa. Rado bismo ga nekako pokazali u kinima, ali ne znamo kako to ide i treba li nam se netko javiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....