DOKUMENTARCI

Filmovi s repertoara Dokukina KIC ponedjeljkom u Art parku, u kinu pod vedrim nebom

scena iz filma Put oko svijeta u mojim godinama
16. kolovoza prikazuju “Put oko svijeta u mojim godinama”, Japanke Aye Koretzky, 23. kolovoza Herzogov “Nomad: Stopama Bruca Chatwina”

U Dokukinu KIC napravili su selekciju iz njihove ovogodišnje kinosezone, odlučili dokumentarce prikazivati pod vedrim nebom, pa se u zagrebačkom Art parku svaki ponedjeljak cijelo ljeto mogu gledati naslovi koji su u zadnji nekoliko mjeseci bili na redovnom repertoaru jedinog kina u zemlji koje kontinuirano, već dvanaest godina, prikazuje samo dokumentarne filmove.

“Probrali smo naslove koji su nam se činili zanimljivi da dobro funkcioniraju u tom ljetnom prostoru Art parka, jer u pitanju je malo drugačija publika, ponešto šarenija. Želimo približiti dokumentarni film široj publici. Mnogi još ne doživljavaju dokumentarce ravnopravnima igranom filmu, makar je riječ je o jednoj od najprogresivnijih umjetničkih formi današnjice. No, kod nas se dokumentarce većina još uvijek gleda više zbog sadržaja nego zbog forme, a danas se baš u smislu forme događaju zanimljive promjene u tom mediju. Pomiču se granice, dolazi do hibridizacije između igranog i dokumentarnog žanra, do spajanja izražajnih mogućnosti između dokumentarnog i igranog filma i aktivističkog poleta koji je više tematski fokusiran, velika je otvorenost prema eksperimentiranju”, govori Dina Pokrajac, voditeljica Dokukina KIC.

Pazili su da na programu u Art parku budu tematski što različitiji filmovi, ali i krajnje različiti načinom na koji su rađeni. Neki su više opservacijski, drugi na razne inovativne načine napravljeni iz materijala iz arhiva, neki imaju elemente fikcije. Dokumentarni film, kad je riječ o sadržaju kojim se bavi, često reflektira suvremeni trenutak, pa je iz globalne recentne produkcije gotovo u svakom trenutku lako iščitati koje su to teme, koji problemi koji pritišću svijet. U novije doba bilo je puno filmova o migrantskoj krizi, potom puno filmova koji na razne načine govore o ekologiji.

“No, nas u izboru dokumentaraca više zanima način na koji su rađeni, zanima nas forma i promjene oko nje. Forma je vrlo inovativan aspekt, dokumentarac je umjetnički pristup realnosti koji zahvaća kompleksnost te realnosti, nisu to nikakva pojednostavljivanja ili pamfletistička ostvarenja”, kazuje Pokrajac.

image
scena iz filma Nomad, stopama Brucea Chatwina

Idućeg ponedjeljka, 16. kolovoza na programu je “Put oko svijeta u mojim godinama”, 2018. napravljen film japanske redateljice Aye Koretzky. Navršivši trideset, u neko davno vrijeme, Jiro je krenuo na dugo putovanje Sovjetskim Savezom, sjeverom Afrike, Europom te Sjedinjenim Američkim Državama. Otada je minulo skoro pola stoljeća. Njegova kći, Aya Koretzky, proučava njegove uspomene i suvenire, intimistički promišlja avanture njezina oca koje su ponešto formirale i način na koji ona sama shvaća svijet oko sebe. Jirove fotografije iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća isprepliću se sa snimkama koje je autorica snimila Super 8-icom, a na kojima vidimo njezina oca u kasnim godinama kako crta u svom vrtu i manipulira negativima starih fotografija. Koretzky čita ulomke iz očevih dnevnika na japanskom jeziku, na taj način oživljava epsko putovanje na kinoplatnu. Kći kao da želi povezati davna očeva putovanja s vlastitim globetrotterskim instinktima koje recentno proživljava. Aya Koretzky za “Put oko svijeta u mojim godinama” nagrađena je za najbolji debitantski film (Bright Future Award) na važnom Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu 2019.

Široj publici možda jedan od najzanimljivijih na ljetnom repertoaru dokumentaraca ponedjeljkom mogao bi biti “Nomad: Stopama Bruca Chatwina”, lani snim­ljen film Wernera Herzoga (na programu 23. kolovoza). Herzog je dugo prijateljevao s poznatim engleskim putopiscem Bruceom Chatwinom. Bolujući od AIDS-a, posljednjih mjeseci života nije mogao putovati, ruksak s kojim je putovao svijetom poklonio je Herzogu. Trideset godina kasnije Herzog kreće na putovanje s Chatwinovim ruksakom na leđima, i njega vuče strast prema nomadskom stilu života. “Nomad” je intiman portret prijatelja, pun arhivskih otkrića i filmskih isječaka, emotivna priča o izgubljenim plemenima i minulim vremenima dvojice prijatelja sanjara.

Neveliko Dokukino, koje, kad je situacija redovna i na snazi nije epidemija i njom izazvane mjere, može primiti sedamdeset gledatelja, za korona mjera u dvoranu pušta tek dvadeset i pet ljudi. Kino je radilo cijelu jesen i zimu 2020., s vrhuncem pandemije bili su zatvoreni u siječnju i veljači 2021. Ponovo su otvorili vrata uoči 8. marta. Posljednjih sezona veliki je uspjeh, možda i najveći kod gledatelja imao makedonski igrani film o medarici, “Medena zemlja”. “Šteta je da je jako malo natječaja koji su namijenjeni kinima. Lakše je dobiti novac za snimiti film ili za pokrenuti festival nego za kino. Tako je čak i u doba pandemije”, govori Pokrajac. Dokukino prvenstveno financira HAVC, Grad Zagreb i Društvo hrvatskih filmskih redatelja. “Problem naše filmske scene je festivalizacija. Imamo jako puno festivala, ali to ne znači da su ljudi stekli naviku redovitog odlaženja u kino. Festivali imaju drugačiji pristup koji je više fokusiran na događaj, tako da ovdje još uvijek odgajamo publiku da redovito ide u kino.”

image
Dina Pokrajac

Nekoliko godina prije korona pandemije pokrenuli su i platformu volimdokumentarce.net na kojoj se, osim filmova koji su završili s distribucijom po kinima, mogu pogledati i razgovori s autorima te masterclass predavanja. Volimdokumentarce.net veliki je porast gledanosti doživio za lockdowna. Godine 2020. imali su, kažu, 217 posto više učitavanja filmova nego 2019., a 2019. bilo ih je 7584. “Osjeti se i dalje zadrška kod ljudi, to da se boje korone, ali polako se vraćaju u kino, dosadilo im je gledati filmove online, a i to ne može nadomjestiti doživljaj filma u kinodvorani”, primjećuje Pokrajac te ističe da je porast interesa publike za dokumentarni film jasno vidljiv.

Na jesen će na programu Dokukina biti više filmova Bogdana Žižića, potom ciklus dokumentarnih filmova Kristofa Kristofskog. Prikazivat će i “Novo evanđelje” Mila Raua te čileanski “El agente topo” Maite Alberdi koji je ove godine bio nominiran za Oscara. Jedino ovdašnje kino za dokumentarce otvoreno je u lipnju 2009. Isprava je, sjetit će se ljubitelji dokumentaraca, Dokukino bilo locirano u Katančićevoj, 2012. su preselili u Preradovićevu. Uz suradnju s portalom dokumentarni.net Dokukino u zadnje dvije godine organizira i dodjeljivanje Nagrade Dokumetar, za hrvatski dokumentarni film.

Među srednjoškolcima popularan je pak Dokukinov program “Demokracija za početnike”, sastoji se od filmske projekcije i diskusije.

“U suradnji s Hrvatskim debatnim društvom pustimo mladima neki društveno angažirani film i potičemo ih da kroz taj film u smislu parlaonice izraze svoje stavove u diskusiji. U planu je prikazivanje filma ‘Djevojčica’ o rodnoj disforiji. Prikazali smo, primjerice, ‘Ponoćnu obitelj’, film o krizi zdravstvenog sustava. Potičemo ih da razmišljaju o privatizaciji zdravstva, o tome koje su dobre i loše strane; želimo kod tih mladih ljudi potaknuti interes za dokumentarni film, koji oni primarno doživljavaju kao nešto što se gleda samo na televiziji i uglavnom se bavi životinjama i sličnim temama. Ideja je da Dokukino postane središnje mjesto dokumentarističkog okupljanja. Ništa ne može nadomjestiti čari kinematografa, pažljivo selektiranih filmskih programa i tog zajedničkog iskustva gledanja i promišljanja filmova”, uvjerena je Pokrajac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2022 02:32