Film ‘Po tamburi‘ s Brankom Uvodićem parodijski je remake The Warriorsa

Film "Po tamburi" redatelja Stanislava Tomića u osnovi je parodijski remake "The Warriorsa" Walter Hilla u ambijentu tamburaške muzike. No, ako bi se po duhu i žanru tražio parnjak Tomićevom filmu, prije bi se moglo reći kako je "Po tamburi" neki pokušaj slavonske, tamburaške inačice "Blues Brothers".

Radnja Tomićevog filma počinje kad popularni voditelj "Lijepom našom" i treš-legenda tradicijske kulture Branko Uvodić sazove sve slavonske tamburaške orkestre na veliki festival tamburaša. Pobjednik festivala- kojeg vodi sam Uvodić- dobit će za nagradu trofej: veliki zlatni kulen. Na natjecanje se spremaju muške i ženske tamburaške skupine iz cijele Panonije i dijaspore. Među njima su i Aveti ravnice, razmjerno neuspješni seoski sastav koji je dotad uglavnom svirao po pogrebima. Na smotru dolazi i tamburaški sastav Demoni koji zapravo čine pljačkaši: nakana im je iskoristiti gužvu i ukrasti zlatni kulen. Kulen nestane, a kriminalci optuže Aveti ravnice za krađu. Junaci filma bježe šinobusom iz grada. No, policija i Branko Uvodić (koji u filmu funkcionira poput nekog svemoćnog mastermajnda) pozovu na hajku za njima. Junake filma progone policija, helikopteri, ženski tamburaški trio, ostale tamburaške skupine, te cijela jedna romska svadba. Progone ih, međutim, i kriminalci. Aveti ravnice, naime, u nekom trenutku shvate da se zlatni kulen doista našao u kutiji njihovog basa.

Režiser Tomić i njegov koscenarist Marko Martin Krce ovaj su zaplet zasolili sa svom silom što filmskih posveta i citata, što ideološko-kulturoloških dosjetki. Film je posut citatima na "Warriors", "Deliverance", "Otpisane", "Maratonce" i "Vlak u snijegu". U filmu se u malim ulogama pojavljuje niz faca iz hrvatskog muzičkog i medijskog života, uključujući Mrleta i Prlju iz "Leta 3". Ambijent filma ocrtan je kao hiperbolična satira na konzervativnu hrvatsku provinciju. Glavni lokalni radio vodi i uređuje časna, u školskoj učionici visi fotografija predsjednika Domazeta Loše, a sam Branko Uvodić u filmu je izdignut u razmjere legendarnog bića: među ostalim, on koordinira hajku tako što osobno vozi helikopter iz kojeg se uključuje u radio program.

Puno je tu- ukratko- bilo ideja koje imaju smisla. Zamisao o "Blues Brothersima" s našim tradicijskim folklorom im žanrovskog smisla. Ima smisla oko toga izgraditi žanrovski film potjere. Zbilja bi bilo dobro dočekati jednu brzu, živu i bezobraznu komediju koja bi se zafrkavala s hrvatskom identitetskom kulturom. Na koncu, sjajno bi bilo dobiti jednu slavonsku komediju, jer u Hrvatskom filmu i TV- ispada- samo Dalmatinci i Dalmacija mogu biti smiješni.

Ukratko, bilo zbilja izvrsno da je "Po tamburi" ispao dobar film. Samo, nažalost, baš i nije.

Da bi film poput "Po tamburi" funkcionirao, treba imati tri preduvjeta. Prvo, mora biti smiješan. Drugo, mora u nekoj mjeri funkcionirati kao smisleni žanrovski siže. Treće, morao bi biti pun muzike zbog koje je publika tu- onako kako su "Blues Brothersi" puni bluesa. Film Tomića i Krce dijelom ispunjava prvi imperativ: film je pretrpan gegovima koji su nerijetko bombastični i prvoloptaški, no ima ih. S drugim slojem "Po tamburi" ima najviše problema. Zaplet filma scenaristički je nepripremljen, filmu dramaturški fali tečnija ekspozicija, obrat u radnji isisani su iz prsta, a važni likovi protrče kroz film. Neke od najvećih i najboljih zvijezda regionalne glumačke scene (poput Hristine Popović ili Nikole Koje) Tomić koristi u nerazumno malim epizodnim ulogama. Njihovi, ali ne samo njihovi likovi, čudnovato banu i nestanu iz filma. A kraj svih tih pripovjednih problema, film opterećuje i najkrupniji, logički: zašto junaci- ako nisu lopovi- bježe s ukradenom zlatninom?

Najviše, međutim, čudi to što "Po tamburi" ima premala: tambura. Čovjek bi očekivao da će autori film ovakvog naslova tapecirati tamburaškim muziciranjem, da će u cameo ulogama prošetati pred kamerama stvarne zvijezde tamburaške scene, s čime bi film možda pretvorili u kultistički fetiš za ljubitelje tamburaša (a, što nije nevažno, i doveli u kina demografiju koja ne spada u tipičnu kino publiku). U filmu, međutim, gotovo da i nema tamburaške svirke, a tamburaška se muzika najviše čuje u prizoru dvoboja bisernica, citatnoj posveti "Deliveranceu".

Šteta. Jer, na temeljima ideja na kojima leži "Po tamburi" mogao se podići film koji bi bio i populistički i gledan i brz i politički subverzivan. U ponekim režijski efektnim prizorima, Tomić da naslutiti da je režijski mogao svladati taj zadatak. No- da bi do toga došlo, cijelu je stvar trebalo scenaristički izbrusiti i prišarafiti malo čvršće.