U anonimnom, ni po čemu posebnom rimskom kafeu pod imenom “The Place”, na uvijek istom stoliću uz prozor svaki dan sjedi šutljivi, anonimni čovjek (Valerio Mastandrea). Tu provodi jutra, od stalne konobarice naručuje kave, a društvo mu pravi debela teka kožnih korica po kojoj stalno prebire i nešto proučava. Prilaze mu brojni neznani ljudi, sjednu uz stol, s njim konspirativno razgovaraju, a onda odu.
Čovjek iz kafića, naime, nije tek običan čovjek. Premda nije jasno je li on vrag ili anđeo, on ispunjava želje. Nepoznati ljudi mogu mu prići, mogu od njega tražiti noć sa seksi divom, čudesno ozdravljenje ili povratak vjere. Neznanac potom prouči kožnu bilježnicu, i tražitelju da zadatak koji mora ispuniti da bi želja bila uslišana. Taj zadatak može izgledati nevino ili strašno, može tražiti da ukrade novac, postavi bombu u kafić ili čuva sedam dana nepoznatu djevojčicu. Tek kad ispuni svoj dio pogodbe, neznančeva će “mušterija” dobiti ispunjenje želje. Kako film teče - međutim - uskoro shvaćamo da se želje “klijenata” prepliću, i da neznančevi molitelji utječu jedni na druge po nepredvidivim putanjama.
Kafić The Place mjesto je radnje istoimenog filma talijanskog režisera Paola Genovesea (1966), čovjeka koji se prethodnim filmom “Savršeni neznanci” izbrendirao kao svojevrsni majstor talijanske high-concept drame, čovjek koji jednom nogom nalikuje M. Nightu Shyamalanu, a s drugom Woodyju Allenu. Novi Genoveseov film - koji je nominiran za osam talijanskih Oscara (David di Donatello) - također je drama visokog koncepta. Ovaj put - ipak - koncept nije sasvim originalan. Svoju temeljnu dosjetku - čovjeka koji u uglu kafića ispunjava želje - Genovese je posudio od kanadsko-američke serije “Booth at the End” (2010-12) autora Christophera Kubasika. Kubasikova serija, koja se cijela zbivala u tipičnom američkom “dineru”, sastojala od deset 20-minutnih epizoda u kojima je svaki put u fokusu bio jedan molitelj. Genovese je taj intrigantni koncept raširio u 105-minutni film u kojem se molitelji i njihove sudbine prepliću.
Ta promjena nije bila bez izazova, jer otvorenu naraciju TV serije u kino-filmu treba svezati u završnici, a high-concepti i inače nerijetko dramaturški padaju u trećem činu. Genovese se tu - međutim - pokazao vrlo spretnim. Domišljato je povezao zadatke pojedinih molitelja sa sudbinom onih drugih, vješto je dramaturgiju izgradio oko naknadnih posjeta ljudi koji su već dobili ili ispunili zadatak, pa se cjelina “Pazi što želiš” ne doima fragmentarno i nabacano. Genovese je spretno suzbio probleme komornog filma u jednom prostoru, a pomoglo mu je i to što u filmu igra niz apeninskih top-glumaca.
Pripovjednoj dosjetki filma nesumnjivo je pomoglo i premještanje u talijanski katolički ambijent. U talijanskom okružju, “The Place” dobiva naglašeni premaz pučke religioznosti. Moliteljice otvoreno pitaju je li on đavo, druge vjeruju da im je on zaštitnik anđeo, a Genovese efektno podsjeća kako oni koji se mole “intervencionističkom Bogu” (Nick Cave) često mole na štetu drugih i bližnjih, ili mole nešto s nesagledivim posljedicama. “Pazi što želiš” je - ukratko - inteligentni high concept o kojem se može dugo raspravljati uz kavu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....