PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Film francusko-senegalske redateljica Mati Diop trijumfirao na 74. Zlatnom medvjedu!

Redateljica Mati Diop

 Tobias Schwarz/Afp
Drugu po važnosti festivalsku nagradu - Srebrenog medvjeda - osvojio je film "Putnik u potrebi" korejskog režisera Hong Sangsooa u kojem glavnu ulogu glumi francuska glumica Isabelle Huppert

Film "Dahomey" francusko-senegalske redateljice Mati Diop pobjednik je 74. filmskog festivala u Berlinu. Međunarodni žiri kojim je predsjedala holivudska glumica Lupita Nyong‘o nagradio je glavnom festivalskom nagradom - Zlatnim medvjedom- dokumentarni film o povratku trideset opljačkanih skulptura koje je francuska država iz pariških muzeja vratila u zemlju podrijetla - zapadnoafričku republiku Benin.

Drugu po važnosti festivalsku nagradu - Srebrenog medvjeda - osvojio je film "Putnik u potrebi" korejskog režisera Hong Sangsooa u kojem glavnu ulogu glumi francuska glumica Isabelle Huppert. Drugog Srebrenog medvjeda festivalskog žirija osvojio je francuski režiser Bruno Dumont za svoju satiričnu space-operu "Imperij".

Nagradu za najbolju režiju osvojio je režiser iz Dominikanske Republike Nelson De Santos Carlos Arias zafilm "Pepe"- apsurdni pseudo-dokumentarni esej o nilskom konju kojeg su prenijeli iz Afrike za privatni ZOO narkobosa Pabla Escobara. Nagradu za scenarij dobio je domaći autor Mattias Glasner za crnu obiteljsku komediju "Sterben" (Umrijeti).

Nagradu za najbolju žensku ulogu dobila je Emma Watson za ulogu zločeste predstojnice samostana u irskom filmu "Small Things Like These" redatelja Tima Mielantsa. Onu za mušku ulogu žiri je dodijelio američkom glumcu Sebastianu Stanu za nezavisni njujorški film "Different Man". Nagradu za kameru dobio je austrijski snimatelj Martin Gschlacht za horor "Vražja kupelj".

Dvije najvažnije nagrade neovisnih žirija - ekumensku nagradu i nagradu kritike FIPRESCI - dobio je iranski film "Moj najdraži kolač" redateljsko-supružničkog para Maryam Moqadam i Behtas Sanaeha. Njihova politički paprena romantična komedija slovila je uoči dodjele i za velikog favorita za Zlatnog medvjeda. Činjenica da joj žiri nije udijelio baš ni jedno priznanje možda je najveće iznenađenje večeri nagrada.

Film "Dahomey" drugi je po redu francuski film i drugi po redu dokumentarac koji iz Berlina odlazi sa Zlatnim medvjedom. Redateljica Diop kamerama prati operaciju povratka tridesetak drvenih skulptura koje su francuski kolonizatori koncem 19. stoljeća odnijeli iz tadašnje kolonije Dahomej u Francusku. Nakon što su više od stoljeća bile pohranjene u pariškom Muzeju čovjeka (etnografskom muzeju) skulpture su odlukom predsjednika Macrona vraćene odakle su došle- u neovisnu republiku koja se sada zove Benin. U prvom dijelu filma Diop prati pripreme i logistiku za transport skulptura, rad špeditera, konzervatora i kustosa. Potom se premješta u Benin gdje je povratak umjetnina veliki povijesni dan. Službena politika na čelu s (podosta operetnim) predsjednikom Patriceom Talonom predstavlja povratak kao veliki trijumf diplomacije i obnovu nacionalnog identiteta i časti. Diop prati burne javne debate u kojima se građani i studenti prepiru oko važnosti događaja. Neki to smatraju povijesnim uspjehom, neki podsjećaju da je vraćeno samo dvadeset i kusur od oko 7000 opljačkanih plemenskih umjetnina. Smatraju da je povratak samo političko mazanje očiju, umirivanje savjesti.

Redateljica "Dahomeya" Diop inače je Francuskinja senegalskog podrijetla. Kao glumica debitirala je kod Claire Denis u njenom filmu "35 časa ruma". Režira već petnaestak godina, a najzapaženiji joj je film- puno bolji od "Dahomeya" - igrani film "Atlantik" iz 2019.. Taj se film bavi mladim Senegalcima koji se spremaju za put preko oceana do Europe kao ilegalni imigranti.

Berlinska pobjeda filma "Dahomey" je možda pobjeda političke korektnosti i čišćenje postkolonijalne savjesti. No, iskreno, teško da bi se nagrada za Diop mogla nazvati pobjedom filma. Jer, "Dahomey" kao film vrvi od problema. U najvećem dijelu svog 67- minutnog trajanja film se ne izdvaja od obične dokumentarne reportaže. Poprilično je dvojbena odluka autorice da kao naratora filma uzme jednu od skulptura kraljeva koje Francuzi vraćaju.

Film cijelu temu beninskih skulptura svodi na samo jednu dimenziju- kolonijalizam i postkolonijalni dug. Pri tom filmu i autorici potpuno promiču drugi kontroverzni aspekti. Gledajući kako Beninci ushićeno organiziraju poimanje svog identiteta oko kulturne baštine koja im se vraća hrvatski gledatelj ne može a ne pomisliti na naše fantazije o "tisućljetnoj uljudbi" i nacionalno-identitetske nadgradnje oko Marulića, Gundulića ili Klovija ("Klovića"). Redateljica potpuno propušta secirati tu nacionalnu instrumentaciju baštine koja se u Africi ne razlikuje puno od one u Europi.

Nadalje, Diop je potpuno slijepa na klasno-političku dimenziju povratničkih kipova. Dio njih su kipovi lokalnih vladara –satrapa. Neki od tih kipova služili su zastrašivanju i odvraćanje neprijatelja magijskim sredstvima (vuduom). Poneki od njih reprezentiraju ili slave ropstvo i porobljavanje susjednih afričkih naroda. Diop je frapantno slijepa za sve te kontroverze i ostaje na prizemnoj konstataciji da je to "naša baština" i "identitet" koje su nam "uzeli". Čovjek bi pomislio da bi dobro tu došao neki afrički Krleža da retorički raspuše sve light-nacionalističke i u srži konzervativne ideje.

Većina promatrača neće biti sretna ni s ostalim nagradama žirija. "Putnik u potrebi" jedan je od tipičnih filmova korejskog Woody Allena Hong Sangsoo-a, čovjeka koji na tekućoj traci snima kratke, jeftine konverzacijske komedije, često s likovima iz intelektualnog ili filmskog svijeta. Film nagrađen u Berlinu jedan je u nizu sličnih koje Korejac štanca. Drugi Srebreni medvjed- "Imperij" Bruna Dumonta - film je koji autor vašeg teksta voli i drži da je zaslužio nagradu. No, film nije naročito primljen ni od publike ni od ostatka kritike, a kontroverze oko filma vukle su se još sa snimanja- tako da mišljenje vašeg kritičara očito manjinsko. Dumontov film zbiva se u malom selu u Normandiji u kojem žive naoko obični seljani i mjesne tinejdžerke. No, ispostavi se da su normandijski malomišćani zapravo dobro prikriveni vitezovi dvaju astralnih bratstava: "nula" i "jedinica". Kako se u selu rodio Mesija, dvije se armade kozmičkih vitezova bore da ga ugrabe ili obrane. Dumont pri tom ironiju gradi na kontrastu velike kozmološke priče i banalnog okružja traktora, strnjišta i seoskih kuća. Na koncu se film pretvori u skoro pa marvelovski obračun svemirskih imperija, pri čemu "mothership" jednih svemiraca ima odlike gotičke katedrale, a drugi- Versaillesa. Dumontov film je doboga blesav, ali ima zaista - nešto svoje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. listopad 2024 10:50