Film bez idolatrije prikazuje Havelov dugi put od hedonista-jebivjetra do moralne vertikale

Václav Havel (1936-2011) spada u onu rijetku vrstu političara kao što su Gandhi ili Mandela: političara koji gotovo da nemaju osporavatelja. Tijekom svog života, Havel je postao moralna vertikala, ali i svojevrsni "selebriti" kojeg se fotografira uz Rolling Stonese i Dalaj Lamu.

Takva politička karijera obično nije obećavajuća pretpostavka za film. Jer, biografski film je sam po sebi težak i opasan žanr. Biografski film naginje epizodičnosti, raspršenosti i kronikalnosti, svojstvima koja filmska dramaturgija ne trpi. Kad za glavni lik takvog filma k tomu imate živog sveca, stvar se lako izvrgne u kičastu hagiografiju s beživotnim, voštanim kipom umjesto punokrvnog glavnog lika.

A ako je netko očekivao da će takav biti i biografski film o Havelu, onda imamo dobru vijest. Naime, nije. Film češkog režisera Sláveka Horáka - koji se večeras prikazuje na online izdanju Zagreb Film Festivala - iznenađujuće je dobra biografska drama koja se naslovnim likom bavi živahno i zanimljivo, bez ukočene idolatrije.

Film prati Havelov život od razdoblja uoči sovjetske intervencije 1968., pa do trenutka kad je objavio kandidaturu za prvog predsjednika Čehoslovačke 1989. Kad počinje radnja filma, Havel je 32-godišnji dramatičar. On i skupina mladih kazalištaraca djeluju oko teatra Divadlo Na zábradlí (Kazalište Na balustradi). Kazalište gaji teatar apsurda, a mladom će Havelu u njemu '63 biti izveden prvi tekst - "Vrtna zabava".

Rad u pivovari

Na samom početku filma, Havelu se premijerno izvodi tekst. U publici je i tadašnji komunistički lider Čehoslovačke, tvorac "praškog proljeća" Alexander Dubček. Kad predstava završi, publika zove mladog pisca na poklon. Dok publika aplaudira, Havel poziva na scenu "čovjeka koji ovdje najviše zaslužuje pljesak" - a to je Dubček, šefa čehoslovačkih komunista, čovjeka kojem se u tom času divi. Jer, zahvaljujući Dubčekovoj liberalnoj politici socijalistička ČSSR prolazi period bez cenzure i gušenja kreativnih sloboda.

Taj period – međutim - traje kratko. U kolovozu '68. zemlje sovjetskog bloka upadaju u Čehoslovačku, Dubček je svrgnut i interniran. U tom trenutku, Havel je mladi afirmirani pisac kojeg se izvodi u inozemstvu. Dubčekov je simpatizer, ali razmjerno apolitičan. Kako se vrsta tekstova kakvu piše više ne izvodi, počinje raditi u pivovari. Taj period i ambijent opisat će u jednom od svojih tekstova - "Audijencija". Redatelj rad u pivovari opisuje kratkom, ali duhovitom scenom. Dok drugi radnici zabušavaju, Havel jedini orno radi, pa ga ostali radnici - koji ga zovu "inteligent" - gledaju poprijeko i s porugom.

Havelova politizacija počela je s jednim rock koncertom. Godine 1979. Havel i njegova supruga Olga odlaze na koncert alternativnog psiholdeličnog rock sastava Plastic People of the Universe (PPU). Koncert prekida policija, nastaju neredi i tučnjava, a članovi benda dospiju pred sud zbog subverzije. Havel prisustvuje političkom suđenju. Revoltiran je. Stoga okuplja u svom stanu skupinu istomišljenika, osniva komitet za zaštitu uhićenih, te 1977. inicira vjerojatno najslavniji politički opozicijski tekst u čitavoj komunističkoj Europi. To je Povelja 77 koju je inicijalno potpisalo 242 ljudi, a u siječnju 1977. objavile su je brojne zapadne novine. Havel i koautori teksta u Povelji su pokušali demonstrirati kako komunistička vlast u ČSSR-u proturječi sama sebi i vlastitim temeljnim dokumentima. Nastojali su pokazati da praksa u Čehoslovačkoj ide usuprot programskim vrijednostima koje su zapisane u ustavu i partijskim dokumentima. Havel je uz kolegu glumca Pavela Landovskog ključni inicijator povelje. Njih dvojica odlaze do kuće u kojoj je interniran Dubček da dobiju njegov potpis. Ali, stari komunistički lider je praktički u kućnom pritvoru, uplašen i rezigniran. Ne uspijevaju doći do njega, a kad ih policija otjera, u filmu se vidi Dubček kako ih shrvan gleda s terase.

Kad je Povelja 77 izišla u središnjim zapadnim medijima, Havel najednom više nije samo kulturna, nego i prvorazredna politička figura, faktički šef opozicije u zemlji. Komunisti ga privode. Organiziraju potpisivanje kontramemoranduma, teksta u podršku vlasti, a Havel je razočaran što taj tekst potpisuju mnogi iz njegove blizine, uključujući ravnatelja Na zábradlí koji pošto-poto želi spasiti kazalište. Havel je malo na slobodi, malo u zatvoru, a najdulje će u zatvoru provesti četiri godine. Komunisti mu nude da slobodno emigrira, pod uvjetom da obeća da neće biti politički aktivan. Havel odbija dogovor i ostaje u zatvoru. To odbijanje naznačeno je provodnim, refrenskim motivom filma: junaku nude bijeli papir i olovku, a on te bijele papire opetovano odguruje od sebe.

Iz zatvora se vraća u okolnostima koje nisu blistave: fizički je urušen, brak mu je pred slomom, ne izvodi ga se, a komunizam je nikad tvrđi. Obrat stiže s perestrojkom i padom Zida. Postaje očito da slijede slobodni izbori, a mnogi očekuju da će vremešni reformski komunist Dubček biti lider demokrata. Dubček to prepušta Havelu, daje mu svojevrsni politički blagoslov. U zadnjem kadru filma, Havel i supruga izlaze pred svjetinu na Václavskim Náměstima, a masa im kliče: mit je rođen.

Veza Olgom

Česi, međutim, nisu nacija sklona mitovima, pa ni način na koji je Havel prikazan u filmu nije mitotvoran. Horák ga prikazuje kao čovjeka koji je prošao dug put od hedonističkog jebivjetra do moralne vertikale. Opisuje njegove brojne mane, među kojima ponajprije ženskarenje. Naočiti Havel (kojeg glumi frapantno slični Viktor Dvořak) švrlja s glumicama i ljubiteljicama književnosti. Kako ga to muči, svaku nevjeru prizna supruzi Olgi uz tronuti uvod "znaš, Olga, da nisam u svemu moralno jak…" Olga mu ne jednom veli da bi "voljela da joj ne mora svaki put sve reći", a kad je potkraj filma pita želi li biti njegova Prva dama, ona mu odgovara "voljela bih biti tvoja jedina dama".

Olgu Havel (Ana Geislerova) film prikazuje kao stvarno moralno uporište u državnikovu životu. Olga je isprva politički svjesnija od muža. Sluša ilegalne seminare iz filozofije češkog filozofa Jana Patočke. Odgovara muža od kompromisa. Katkad tijekom filma imate dojam da Havel sve što radi ponajprije radi da bi impresionirao Olgu, da ne bi u njenim očima ispao slabić. Tako film i završava – scenom u kojoj par pozdravlja masu koja im kliče: prošli su sve zajedno, pa su i u času povijesne slave ponovo zajedno.