Ovogodišnji zagrebački Festival tolerancije vrlo primjereno počinje norveškim filmom "Izdani", kronikom tamošnje obitelji Braude, koja je isprva smatrala da im se unatoč nacističkoj okupaciji ništa posebno ne može dogoditi. Otac Benzel (Michalis Koutsogiannakis) imao je mali dućan, majka Sara (Pia Halvorsen) bila je švelja, od njihove trojice sinova najviše uspjeha ima Charles (Jakob Oftebro), boksačka zvijezda, međutim, i on i njegova braća, kao i sestra Helena (Silje Storstein), smatraju se Norvežanima, za razliku od roditelja, litvanskih Židova, koji njeguju tradiciju.
Uskoro, međutim, počinju promjene, u putne isprave unose im veliko slovo "J", odnose im radio uređaje, a nakon nekog vremena sve muškarce starije od 15 godina odvode u logore. Perspektive im nisu osobite, ili pobjeći u susjednu Švedsku, koja je neutralna, ili čekati najgore, a to je ukrcavanje na brod "SS Donau" i put prema koncentracionom logoru Auschwitz, gdje rijetki preživljavaju. Već od studenog 1942. očito je da ih u zemlji koju su donedavno smatrali domovinom ne očekuje ništa dobra.
O nepoznatoj zgodi
Vrlo solidnu dramu o norveškom holokaustu režirao je Eirik Svensson, glumci su solidni kao i produkcija, pa ne možete pogriješiti ukoliko se danas uvečer zaputite na Bundek, gdje se festival uglavnom održava (rezervna pozicija je dvorana Muzeja suvremene umjetnosti).
Potpuno drugačiji je dokumentarac Hannah Berryman "Rockfield: Studio na farmi", baveći se zgodom koja je mnogim glazbenim poklonicima nepoznata. Braća Kingsley i Charles Ward još su se krajem pedesetih zagrijali za rock'n'roll, ishodili su audijenciju kod tada još ne tako poznatog producenta Georgea Martina, on ih je poslušao ali mu nije padalo na pamet da s njima potpiše ugovor, no braća su shvatila da za manje novce - na svojoj farmi - mogu dobiti sve što žele. Svirali su i snimali koga su stigli, uglavnom iz okolice, međutim, kad se krajem šezdesetih u Rockfieldu pojavio slabo poznati band Black Sabbath, sve se preko noći promijenilo: sedamdesetih gotovo da nije bilo rock grupe koja kod njih nije tražila termin. Uživali su izvrsnu reputaciju, kako i ne bi kad su im uz hranu servirali i drogu, a kad bi im farma dojadila, mogli su se zabaviti u mjesnom pubu.
The Stone Roses tamo su proveli dvije godine, nikad se nisu bolje zabavili dok su radili svoju glazbu, a najtragičniji događaj bio je prometni udes Roba Collinsa, klavijaturista Charlatansa, na cesti nedaleko njih. Studio danas vodi Lisa, kćerka jednog od braće, a Wales mnogi pamte isključivo po njemu.
Harmonika i ljubav
Zaštitni znak Festivala tolerancije je poneki intrigantan gay film, a ove godine je to drama "Minjan", prvijenac nezavisnog filmaša Erica Steela, koji je privukao pažnju dokumentarcem "Most", naslovljenom po tzv. "mostu samoubojica" u San Franciscu. Ovaj put je za poprište radnje odabrao Brighton Beach, to jest rusku zajednicu toga kraja, koju smo već upoznali u filmu Jamesa Graya "Mala Odessa". Vrijeme zbivanja je 1986., glavni protagonist je adolescent koji se nikome ne usudi priznati da mu se dečki sviđaju puno više od djevojaka, a dodatni je problem što dvoji o otkrivanju vlastitih seksualnih sklonosti u razdoblju kad je pošast AIDS-a već naveliko uzela maha.
Junak (Samuel H. Levine) je student yeshive, iskompleksiran i stoga što smatra da židovska vjera ne odobrava njegove potajne žudnje, međutim, paradoksalno, tamošnji dom za umirovljenike postat će poprište njegova seksualnog oslobađanja. Film je dobio glavnu nagradu na L.A. Outfestu, obišao je i niz drugih festivala, prikazan je na Berlinaleu ali i na Jeruzalem film festivalu, pa vjerojatno nećete pogriješiti ukoliko ga uvrstite među ostvarenja koja ovdje morate pogledati.
Prije tjedan dana na web portalu Variety osvanula je vijest da je kompanija Monoduo Films, specijalizirana za distribuciju cjelovečernjih glazbenih dokumentaraca, otkupila prava na britansko-srpski film "Faith i Branko", koji se doima kao tipični "crowd pleaser". Njegovi naslovni protagonisti su engleska glazbenica Faith, koja po svaku cijenu želi naučiti svirati harmoniku "na ciganski način", a u tome bi joj trebao pomoći violinist Branko. Prvotna simpatija pretvara se u ljubav, međutim, nastaju i problemi, jer njih dvoje komuniciraju glazbom, govor njihova partnera im je potpuno stran.
Redateljica Catherine Harte upoznala ih je dok je dovršavala svoju radnju iz vizualne antropologije, sve troje pohađali su ista predavanja, a ona je poslije napravila film s distance, iako joj je od samog početka bilo jasno da su oni glavna tema. Najviše zanimanja po svoj prilici izazvat će dokumentarac "Helmut Newton: The Bad and the Beautiful". Režirao ga je Gero von Boehm, novinar čiji su televizijski dokumentarci po jednom nastavku imali i po šest milijuna gledatelja, no ovaj je više potvrda njegovog statusa, budući da u filmu o šminkerskom fotografu nastupaju - između ostalih - Isabella Rossellini, Grace Jones, Marianne Faithful, Charlotte Rampling, Hanna Schygulla, Catherine Deneuve i mnoge druge njegove muze.
Bijeg u pobjedu
Budući da se Festival tolerancije održava usporedno s europskim nogometnim prvenstvom, mali bonus u okviru vrlo zgodnih pratećih programa su i dva filma o nogometu. Prvi vam je zasigurno poznat, to je "Bijeg u pobjedu" Johna Hustona sa Sylvesterom Stalloneom, Michaelom Caineom i Peléom, o kojem zasigurno nitko nema visoki sud, ali su ga gledali po pet-šest puta, no mali dragulj je ratna drama Zoltána Fábrija iz 1961. "Dva poluvremena u paklu" (koscenarist mu je bio Péter Bascó, tvorac kasnijeg "Krunskog svjedoka"): upravo na Hitlerov rođendan Nijemci su odlučili organizirati nogometnu utakmicu između ratnih zarobljenika i svojih najboljih igrača, što se čini besmislenim, zna se tko mora pobijediti, no malo će tko očekivati takav rasplet. Štošta je još na programu u ovih deset dana, međutim, najmudrije je ništa ne propustiti od svega što je na ponudi.