Nakon što je u hrvatska kina stigao epski spektakl Ridleyja Scotta o francuskom caru i velikom vojskovođi Napoleonu Bonaparteu, ovoga četvrtka u naše kino dvorane dolazi još jedan povijesni film - onaj inspiriran Jeanne du Barry, posljednjom ljubavnicom francuskog kralja Luja XV., nasljednika Luja XIV. - Kralja Sunca (fra. Le Roi Soleil).
Film francusko-alžirske redateljice i glumice Maïwenn ("Léon: The Professional", "The Fifth Element"), koji je otvorio Filmski festival u Cannesu, samo u prvih tjedan dana prikazivanja u francuskim kinima vidjelo je preko 400.000 gledatelja, što nije uspjelo niti jednom filmu još od "Velikog Gatsbyja"redatelja Buza Luhrmanna s Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi.
Naslovnu ulogu igra sama redateljica, dok je francuskog kralja utjelovio holivudski glumac Johnny Depp, koji je nakon prikazivanja filma u Cannesu nagrađen sedmominutnim aplauzom i ovacijama.
Film prati Jeanne, ženu koja je odlučila uspeti se na društvenoj ljestvici koristeći svoj šarm. Njezin ljubavnik grof du Barry, koji se obogatio zahvaljujući njezinim ljubavnim spletkama, želi je predstaviti kralju pa uz pomoć utjecajnog vojvode de Richelieua osmisli njihovo upoznavanje. No njihov prvi susret nadmaši sva očekivanja i pretvori se u ljubav na prvi pogled. Kada je kralj odluči imenovati svojom službenom miljenicom, dvor će potresti skandal.
Uoči hrvatske premijere filma "Jeanne du Barry" Jutarnji list donosi intervju s njegovom redateljicom i zvijezdom Maïwenn.
Zbog čega ste snimili film o Jeanne du Barry?
Sve je počelo kad sam 2006. godine pogledala film "Marie Antoinette" redateljice Sofije Coppole. Čim se Jeanne pojavila na ekranu bila sam opčinjena njezinim likom kojeg je utjelovila Asia Argento. Odmah sam osjetila snažnu povezanost s njom i nedostajala mi je tijekom filma svaki put kad ne bi bila prisutna u scenama. Može se reći da me na neki način Jeanne du Barry zavela zbog toga što je veličanstvena gubitnica. Možda njezin život ima određenih sličnosti s mojim, ali nije to jedini razlog. Zaljubila sam se u nju i to razdoblje. Uronila sam u čitanje njezine biografije i osjetila potrebu snimiti film o njoj odmah tada, ali na kraju sam se našla u razmišljanju koje je trajalo puno desetljeće da nisam dovoljno dobra za obraditi tu temu. Svaki put kad sam završila s nekim novim projektom ponovno sam se vratila njezinoj biografiji, ali nikad nisam uspjela nadvladati neki svoj komplek inferiornosti.
Što je na kraju to promijenilo?
Iskustvo koje sam stekla sa svakim novim filmom koji sam režirala. Nakon što smo završili sa snimanjem filma "Moj kralj" konačno je sve nekako sjelo na svoje mjesto i osjećala sam da bih se mogla uhvatiti u koštac s ovim projektom, što zbog iskustva na raznim setovima, što zbog vlastite filmofilije koju sam razvila tijekom vremena koji su mi dopustili da prepoznam ono što volim i ono što ne volim, a sve kroz kostimirane drame i ostale filmove smještene u povijesna razdoblja koje sam godinama gledala. U jednom mi je trenutku u mojoj glavi postala jasno kakav bih film željela snimiti o Jeanne du Barry premda sam itekako bila svjesna koliko mukotrpan posao me čeka.
Kada i na koji način ste pisali scenarij?
U razdoblju između 2016. i 2019. godine u potpunosti sam se posvetila pisanju scenarija za ovaj film. Bila sam vrlo disciplinirana, svaki dan sam nešto novo napisala. Trebala sam to učiniti na gotovo akademski način kako bih uronila u to razdoblje; pročitala sam sve što sam mogla pronaći o Jeanne i upotrijebila ono što mi se svidjelo. Rad mi je dao osnovu za scenarij na kojem sam opetovano radila sve dok nisam stigla do prve verzije koji je pričao Jeanneinu priču od rođenja do smrti. Željela sam je obraniti, o njoj razgovarati do najsitnijih detalja kako bi se shvatilo tko je ta žena bila koja je, i nakon smrti kralja Luja XV. nastavila voljeti i raditi na mnogo raznih stvari.
Što vas je natjeralo da priču fokusirate na njezinu ljubavnu vezu s kraljem Lujom XV.?
Jako se teško odvojiti od "klasičnog" biografskog filma kad toliko volite jedan lik. Odlučila sam fokusirati priču na odnos između Jeanne i kralja Luja XV. zbog toga što je u konačnici taj odnos doveo do njezine propasti. Sve što je uslijedilo nakon njezinog odlaska iz Versaillesa direktna je posljedica tog razdoblja u kojem je ona etiketirana kao kraljeva kurva. Međutim, uvjerena sam da je zaslužila puno bolje od samo te ružne, vulgarne etikete. Zbog toga sam ubacila i njezino djetinjstvo, njezinu mladost i što se događa nakon kraljeve smrti. Jedna knjiga mi je pogotovo pomogla u svemu tome, autora braće Goncourt: to je bila knjiga krajnje neopravdano inkriminirajuća. Jako je zanimljivo što je Jeannein portet karaktera, kako vrijeme odmiče, u raznim tekstovima sve više i više pohvalan.
U svome filmu Jeanne prikazujete kao ženu koju jednako napadaju i muškarci i druge žene…
To je upravo ono što njezinu priču čini bezvremenom i modernom, bez potrebe za nekim pretjerivanjem. Ono kroz što je Jeanne prošla ima izravan odjek i u sadašnjosti.
Kako je scenariju pridonio Teddy Lussi-Modeste?
Teddy nam se pridružio u završnoj fazi. Nakon što sam tri godine radila sama bila sam uvjerena da moja verzija nije dovoljno oštra. Trebala sam - kao što sam radila za sve svoje ranije filmove - svježi par očiju, razmjenu mišljenja kako bih poboljšala stvari. Teddy, prijatelj s kojim dijelim materinji jezik, činio se prigodnom osobom za to. S njim sam se upustila u vrlo fluidne diskusije o ovom scenariju. Ne smijem također zaboraviti niti Nicolasa Livecchija u fazi produkcije koji je nadgledao različite verzije scenarija te bio aktivno uključen u naraciju koja se pojavljuje u filmu. Također sam zamolila i Emmanuelle Bayamack-Tam da nam pomogne oko naracije. Željela sam njezin uvid, njezine riječi. Ponekad iskoristim trenutke kako bih upoznala ljude kojima se inače divim, a ona je jedna od pisaca koja me tijekom godina iznimno dirnula.
Kroz likove kraljevih kćeri osjećamo potrebu za ubacivanjem komičnih elemenata u priču. Zbog čega?
O njima sam razmišljala kao o likovima Drizelle i Anastazije iz "Pepeljuge" koje se nalaze u srcu tog romantičnog konteksta. Željela sam da na neki način ovaj film bude poput bajke. Čak sam aktivno razmišljala o tome da film započne s naracijom "Bilo jednom…". Željela sam taj oblik humora koji je također prisutan i u scenama s La Bordeom, kraljevim prvim slugom, kojeg tumači Benjamin Lavernhe. On je potpuno izmišljen lik koji simbolizira slobodu koju sam si dopustila zbog toga što sam bila svjesna realnosti tog vremena i to do najsitnijeg detalja.
Od vaših filmova u Jeanne du Barry vjerojatno se najmanje priča. Zašto je tome tako?
Vjerojatno zbog toga što me to razdoblje inspiriralo da ga takvim opišem. Moram priznati da ne znam odakle dolaze neke moje želje tako da mi ih je poprilično teško opravdati. U svakom slučaju, za svaki novi film pokušavam isprobati nove forme priče; ne samo da se u ovom filmu ne priča previše, već također ima i dugačku naraciju. Željela sam pobjeći od mizanscene iz mojih prethodnih uradaka, imala sam želju za promjenom, novim krajolicima, novom formom jezika.
Spomenuli ste mizanscenu. Kako ste osmislili vizualnu atmosferu filma?
Vrlo rano sam osmislila što želim od ovog filma. Relativno miran film, nikako sputan nekakvim povijesnim rekonstrukcijama, s kadrovima koji jako naliče na slike iz 18. stoljeća te vrlo malo krupnih kadrova ili scena koje se brzo izmjenjuju. Ukratko, zamislila sam ovaj film potpuno drugačijim od svega što sam do sada radila, djelo u kojem morate kreirati kadrove i scene ranije umjesto da to radite na setu. Za moj način rada uobičajeno je da se tehnika snimanja filma prilagođava glumcima. Ovdje sam htjela obrnuti proces; željela sam da fotografija (kamera) bude zvijezda filma. Osvjetljenje. Glavni fotograf. Kasno u životu otkrila sam film "Barry Lyndon". Bio je to za mene ogroman šok. Tješila me ideja ne razbijanja pravila klasika kad radite na modernom filmu. Mislim da su emocije puno više opipljivije u klasičnoj nego u modernoj formi, a u ovoj ljubavnoj priči emocija je uvjerljivo najvažnija.
Snimanje filma djelomično je obavljeno i u Versaillesu. Kako ste uspjeli da vas to mjesto ne svlada?
U Versaillesu možete snimati isključivo ponedjeljcima, jer je tada zatvoren za javnost i možete snimati samo na određenim mjestima: u eksterijerima, kraljevskoj kapeli, prostoriji sa zrcalima te u salonu d‘Hercule. U unutarnjim prostorima nisu dozvoljene svijeće, dim niti bilo što što bi moglo oštetiti prostorije. Sve je to bilo poprilično ograničavajuće za direktora fotografije i objašnjava zbog čega sam određene scene odlučila snimiti u studiju. Da se vratim na pitanje oko Versaillesa, odlučila sam snimiti film kroz Jeanneine oči koje se dive svemu tome, kroz njezinu spontanost. Jeanne uživa biti na tom mjestu, u dvoru, u svim tim prostorijama, ali nikada nije njima nadvladana.
Je li bilo očito da ćete vi i samo vi tumačiti ulogu Jeanne du Barry?
Nisam to odmah željela, ali mislim da sam duboko u sebi oduvijek znala da će se to dogoditi. Međutim, morala sam samu sebe uvjeriti u to. U prijašnjim filmovima dodjeljivala sam si uloge koje su bile povezane s mojom funkcijom redateljice. Dugo sam vremena vjerovala da ne bih mogla glumiti nekoga tko je shrvan životnim kušnjama, jer bi to moglo poremetiti moj odnos s drugima na setu. Ali iskustvo koje sam zaradila sa svakim novim filmom uvjerilo me da se moram upustiti u to. Bila sam spremna. Očito je da postoje druge glumice koje volim i koje želim snimati i koje, u konačnici, posjeduju dio Jeanneinog karaktera. Ali bilo bi prebolno povjeriti tu ulogu nekome drugome, frustracija bi bila golema. Predobro sam poznavala njezin karakter, osjećala sam se preblisko s njom kako bih ju dala nekome drugome.
Zbog čega ste ulogu kralja Luja XV. povjerili Johnnyju Deppu?
Tri godine pisala sam scenarij tijekom kojeg sam za lik kralja zamišljala francuskog glumca koji ga je na kraju odbio pročitati. Trebalo mi je neko vrijeme da probavim vlastito razočaranje prije nego što sam ulogu ponudila drugom francuskom glumcu koji je vrlo brzo pristao, ali kasnije morao odustati zbog zdravstvenih razloga. Od tada, priznajem, izgubila sam svaku volju da ulogu ponudim nekom trećem francuskom glumcu. Prijatelj mi je predložio da napravim listu svojih glumaca iz snova, zaboravljajući na očito pitanje o poznavanju francuskog jezika. Sjetila sam se trojice. Pokušala sam stupiti u kontakt s osobom koja je bila druga na listi, jer mi je on djelovao kao da si ga možemo priuštiti. Dva mjeseca sam morala čekati dok konačno od njegovog agenta nisam dobila oštru odbijenicu bez ikakvog obrazloženja. Tada sam odlučila kontaktirati osobu broj jedan na listi, a to je bio Johnny Depp, premda nisam imala baš nikakve nade. No, nisam mogla više pogriješiti: dva tjedna nakon što sam se susrela s njim u Londonu on je pristao nastupiti u filmu. On mi je bio prvi na listi zbog toga što sam velika dugogodišnja obožavateljica njegovih ranijih glumačkih radova, ali i zbog toga što se za ovu ulogu - koja je uvelike satkana od pogleda i tišine, nego od riječi - on činio idealnim glumcem, prvenstveno zbog njegovih uloga u filmovima kao što su "Edward Škaroruki" i "Benny i Joon". U Johnnyju postoji nešto Bustera Keatona. Također, u njemu sam osjetila romantičnu stranu uloge, taj njegov hipersenzibilitet korespondirao je s likom kralja Luja XV. u mom filmu.
Je li vaš rad s glumcima na ovom filmu bio drugačiji od rada na prethodnim?
Da, zbog toga što se ovdje prvi put dogodilo da nije bilo nikakvih improvizacija. Promijenila sam svoje metode rada organizirajući čitanje scenarija prije snimanja scena, također po prvi put. Međutim, i ovdje sam ipak pokušala vidjeti što malo improvizacije može donijeti… premda sam odmah osjetila da je to krivi put. Na setu smo radili probe prije snimanja, sve smo strogo organizirali skupa s direktorom fotografije. Sve je to bilo u potpunoj suprotnosti s načinom na koji sam do tada radila filmove.
Kakva je bila suradnja s Deepom?
Johnny je hodajući paradoks. On može biti simpatičan, poslušan, ali kad ga nešto muči on odjedanput ne želi glumiti prema napisanom. No to uznemirujuće ponašanje po meni je posljedica američkog sistema koji je drugačiji od europskog, gdje je glumačka zvijezda osoba koja odlučuje, a redatelji su ti koji se njima moraju prilagoditi. I premda on nije "najameričkiji" od američkih glumaca, nikada nije lako promijeniti navike. Tijekom naše suradnje naučila sam jako puno; on je na set i u film doveo iznimno puno ideja od kojih su neke bile krucijalne. Ali bilo je također situacija u kojima sam se ja željela striktno držati napisanog teksta i dijaloga i nisam odstupala od toga. Vjerujem da smo u konačnici snimili jako dobar film.