Domaći filmovi u američkom panteonu: Online program ‘Portraits and the Sky‘

Posljednjih godina niz se europskih i sjevernoameričkih kulturnih institucija pozabavio naslijeđem visokog modernizma iz perioda druge Jugoslavije. Toj niski sad se priključila još jedna cijenjena institucija: muzej i kinoteka Berkeleya.

Od ovog utorka, Berkeleyski muzej umjetnosti i pacifički filmski arhiv (BAMPFA) organizira trodnevni program posvećen jugoslavenskom eksperimentalnom filmu. Naslov programa je "Portraits and the Sky" (Portreti i nebo), kurirali su ga filmolozi Pavle Lavi i Petra Belc, a sadrži jedanaest eksperimentalnih filmova nastalih od 1960. do 1990. u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Institucija koja organizira program - BAMPFA - kulturni je centar vezan uz univerzitet Berkeley pokraj San Francisca. Ustanova uključuje bogatu umjetničku zbirku, galeriju, filmski arhiv i art-kino. Kako je BAMPFA zatvorena zbog epidemije, program će biti organiziran online.

Fragmenti iz filmskog projekta "Dnevnici" autorice Vukice Đilas, nastali od 1971. do 1989. godine

Kuratori berkeleyskog programa Levi i Belc nisu nepoznati filmološkoj struci. Pavle Levi je Beograđanin, dugogodišnji profesor teorije filma na sveučilištu Stanford, a predmet interesa su mu, među ostalim, i međuratne filmske avangarde. Petra Belc je nezavisna zagrebačka kustosica i filmologinja koja je kurirala više ovakvih retrospektiva, među ostalim 2016. u Zagrebu.

Tradicija domaćeg eksperimentalnog filma posljednjih je desetljeća stekla status prave kulturne baštine. No, pogled na tu tradiciju nerijetko se svodi na standardni kanon s nizom uvriježenih autora kao što su Mihovil Pansini, Tom Gotovac, Ivan Martinac, Ladislav Galeta i Karpo Godina. Program koji su sačinili Levi i Belc zanimljiv je utoliko što ide onkraj tog standardiziranog narativa. U programu je puno nepoznatih autor(ic)a, a i onima slavnima predstavljeni su manje slavni filmovi. Program Levija i Belc ima, k tomu, još jednu zanimljivost: jako je "ženski". Povijest domaćeg alternativnog filma obično je izgledala kao mačistički boy's band. Sad više ne izgleda: jer, u od 11 filmova u programu BAMPFA-e čak su sedam režirale žene. Neki od tih filmova su ujedno i najbolji u programu.

Film "0" Dubravke Rakoci bilježi prostranstvo neba koje je u okviru kadra vidljivo kao jedno ništa, tj. iskrzana filmska traka

Šijanovo drugo lice

Program koji je će tijekom tri dana biti ponuđen online sadrži ove naslove: "K3 ili čisto nebo bez oblaka" (Mihovil Pansini, 1963), "Putovanje" (Bojana Vujanović, 1972), "Grad u izlogu" (Tatjana Ivančić, 1969), "Kuda idemo ne pitajte" (Tom Gotovac, 1966), "Nekaj informacij/Neke informacije" (Ana Nuša Dragan, 1968), "Penelopa 77" (Biljana Belić i Dragiša Krstić, 1977), "Kako smo isekli Ramba" (Miroslav Petrović, Miloš Savić 1988), "Erna" (Erna Banovac, 1963), "Autoportret na groblju" (Slobodan Šijan, 1970), "0" (Dubravka Rakoci, 1978), te fragmente iz filmskog projekta "Dnevnici" autorice Vukice Đilas, nastale od 1971. do 1989.

Apstraktni film "K3 ili čisto nebo bez oblaka" doajena Mihovila Pansinija prazna je filmska vrpca sa zabilježenim kolorističkim promjenama

Neki od autora selekcije su, naravno, odavno klasika, poput Gotovca i Pansinija - no, Belc i Levi su i njima dvojici odabrali naslove koji nisu tako učestali. Slobodana Šijana šira publika poznaje ponajviše po njegovim dugometražnim hitovima iz 80-ih. Ovdje upoznajemo njegovo drugo lice - ono alternativnog filmaša. Njegov "Autoportret na groblju" jednostavan je film kojem je koncept sav sadržan u naslovu. Šijan snima kamerom vlastiti autoportret, a onda ga duplom ekspozicijom "lijepi" na kadrove groblja.

Jedini slovenski film u programu - "Nekaj informacij" - rad je montažerke i likovne umjetnice Nuše Dragan koja je koncem 60-ih bila u krugu avangardne grupe OHO. "Nekaj informacij" uočljivo je feministički film koji se kroz montažnu strukturu bavi ženskim servisnim poslovima, uključujući - u naslovu sugerirani - posao telefonistice. Rijedak rani primjer strukturalnog filma s rodnim štihom je i film "Erna" redateljice Erne Banovac. U filmu se montažno povezuju kadrovi moćne prirode (valovi, šuma) s dürerovski samosvjesnim autoportretima autorice. Najsvježiji film u programu - "Kako smo isekli Ramba" - nastao je 1988., i kao da je duhom iznikao iz ere vrhunca VHS videa. Autori filma Petrović i Savić film su "split screenom" razdijelili na tri ekrana na kojima se u frenetičnom ritmu izmjenjuju kratki isječci tada još friškog akcijskog hita sa Sylvesterom Stalloneom.

Priča za sebe je zagrebačka autorica Tatjana Ivančić kojoj je u programu film "Grad u izlogu". Ivančić je autorica neobična biografije: do 55. godine života bila je supruga i domaćica te nije imala nikakvih veza s filmom, a onda je uzela 8mm kameru u ruke, zarazila se i do smrti 1987. snimila 70-ak filmova u Kino klubu Zagreb. "Grad u izlogu" prikazuje vedute užurbanog Zagreba vizualno stilizirane kroz stakla trgovina koja se upravo peru, a riječ je o filmu koji zanimljivo tematizira atmosferu vrhunca jugoslavenskog konzumističkog društva blagostanja, istodobno prikazujući i perače stakla (kojima je film posvećen) kao pravu radničku klasu, prethodnike današnjeg prekarijata.

"Grad u izlogu" film je jedne od najzanimljivijih osoba tadašnje scene: autorica Tatjana Ivančić bila je domaćica koja se u zrelim godinama zarazila filmom

Intimni dnevnik

Dva najuzbudljivija filma programa su, bar autoru ovog teksta, radovi beogradskih autorica. Prvi od njih je "Putovanje" Bojane Vujanović, snimljeno u otvorenom metalnom liftu. Film se sastoji od niza kružnih kretanja kamere koja prate apstraktne rešetkaste forme konstrukcije lifta, da bi se svakim novim kruženjem kamera vratila na zamišljeno lice glumice. Rezultat je moćni egzistencijalistički film o apsurdu i repetitivnosti koji se sjajno uklapa u tadašnju poetiku strukturalnog filma. Najintrigantniji novitet su izvaci iz "Dnevnika" koje je tijekom 20 godina snimala autorica Vukica Đilas - inače, kći komunističkog disidenta Milovana Đilasa.

Do svoje prerane smrti 2001. Vukica Đilas je bila ponajprije poznata kao prevoditeljica i novinarka, ali i kao glavna glumica u najpaprenijem disidentskom filmu crnog vala, "Plastičnom Isusu". Tijekom 70-ih i 80 Đilas je sustavno snimala vlastitu svakodnevicu koristeći metodu američkog avangardista Jonasa Mekasa: da snima stalno, ali vrlo kratke fragmente. Kad je autorica umrla u 53. godini, ništa od tog materijala nije bilo prikazano. Slobodan Šijan posthumno je izmontirao 50 minuta materijala "Dnevnika“, a u berkeleyski je program uvršten tek dio. U "Dnevnicima" vidimo Đilas u intimnim, obiteljskim i javnim situacijama, a kako se materijal proteže kroz 20 godina, zanimljivo je promatrati transformaciju djevojke u prerano ostarjelu sredovječnu ženu.

"Portraits and the Sky" može se pogledati online tijekom tri dana, od 27. do 29. listopada.