U jednoj od scena filma "Ruska arka" redatelja Aleksandra Sokurova glavni se lik, francuski diplomat i putopisac Astolphe de Custine, jetko podsmjehuje Rusiji. "Vi Rusi", kaže u filmu francuski markiz, "uvijek ste obožavali tirane."
Ruski možda jesu fascinirani tiranima. No- ako postoji filmski režiser koji je istinski fasciniran tiranima onda je to sam Sokurov. Ovaj 72-godišnji redatelj već je dva desetljeća jedan od najcjenjenijih autora europskog starinskog, festivalskog art-filma. A među dvadesetak njegovih filmova neki se od najčuvenijih bave upravo- despotima. To poglavito vrijedi za njegovu glasovitu trilogiju koju čine filmovi "Moloh" (1999), "Taurus" (2001) i "Sunce" (2005). U tim filmovima Sokurov minuciozno i sporo, do posljednje banalnosti prikazuje po jedan dan u životu trojice vladara: Hitlera, Lenjina i cara Hirohita. Jedan je počinio genocid, drugi revolucijom prevrnuo svijet, treći imao status boga- no, Sokurov ih prikazuje u svakodnevnoj prizemnosti, do najbeznačajnijeg kašlja, izlučine i vrčine.
Sokurovljeva negativna opsesija velmožama dosegla je svoj finale u jednom filmu koji će ovog tjedna biti prikazan za na zagrebačkom Subversive Film Festivalu. Riječ je o filmu "Skaska" (Bajka), igrano-animiranom hibridu kojeg je Sokurov završio netom prije početka rusko-ukrajinskog rata. Sokurovljev film premijerno je prikazan prošle godine na festivalu u Locarnu, a u Zagrebu igra ove subote. Ovaj se put Sokurov ne bavi jednim velmožom. Film je napučio s njih sijaset. Likovi njegovog filma su Hitler, Mussolini, Staljin, Churchill, Napoleon, te uz njih i- Isus.
U Sokurovljevom filmu svi se oni nalaze u nekom nedefiniranom prostoru punom arheoloških okrajaka i ruševina. Prostor filma ne samo da nalikuje na neku Piranesijevu vedutu, nego je i vizualno dočaran poput starog bakroreza. Tim prostorom tumaraju slavne ili zloglasne povijesne osobe. Koristeći sofisticirani deep fake, Sokurov kreira njihov govor i kretanje spajajući fizičke glumce i dijelove iz povijesnih arhivskih snimaka. Hitler, Staljin i društvo ne samo da tumaraju nedefiniranim prostorom, nego- štoviše- filmom promiče više dvojnika svakog. Svaki od povijesnih likova govori svojim jezikom (Staljin gruzijskim). Ipak, čini se da se nekako sasvim dobro razumiju. Također, čini se da im je jasno i gdje su. "Judge is waiting" (sudac čeka) veli u jednom času Churchill. Čini se da su svi zajedno u čistilištu.
U prvom dijelu filma, slavni zlotvori i vojskovođe iščekuju ne bi li bili pušteni kroz neka misteriozna vrata oblikovana na sliku vrata svetog Petra. Pri tom vode banalne razgovore prošarane citatnim referencama. Staljin parafrazira Dantea, Hitler se pita je li Staljin kavkaski Židov, Mussolini se hvasta kako fašizam poštuje boga. Hitler i Duce se uzajamno podsmješljivo preziru, komentiraju Churchillovo dobro odijelo. U nekom trenutku ambijent se mijenja. Vladari dolaze do kanjona nad kojim se diže surova kamena citadela. Kanjonom teče rijeka. Ali- taj fascinantno animirani tok nije tok vode. "Bujicu" čini ljudska masa koja slavi i pozdravlja vojskovođe. Film koji je dotad tih i pun šapta najednom se mijenja. Zvučnu sliku napuni buka zbora i koračnice, a povijesnim vojskovođama zatrepta krv. Sretni su. Svjetina koja ih slavi, uzbudljivi kult vođa: to je svijet koji vole i razumiju. Masa koja obožava tirane: to nije samo svojstvo koje Custine opaža kod Rusa, nego konstanta koja se povijesno vraća.
Film "Skaska" Sokurova ideološki predstavlja kao skeptičnog, trezvenog konzervativca. Ruski režiser ne propušta podcrtati kako su konfrontirane dvadesetostoljetne ideologije isprepletene. Mussolini se nostalgično prisjeća kako su Lenjin i on učili iz istih knjiga u bečkoj biblioteci (taj bi se dio filma zacijelo svidio srpskom piscu Svetislavu Basari. On u romanu-pamfletu "Anđeo atentata" razrađuje tezu kako je bečka biblioteka bila rasadište istočnoeuropskih revolucija i nacionalizama). Hitler zlobno komentira kako je Mussolini bio Lenjinova simpatija i miljenik. Mussolini veli kako su "Rusi upišali socijalizam". Čak i Hitler veli "svi smo mi pomalo socijalisti".
Jedini, dakako, Churchill nije. Britanski konzervativac u filmu je prikazan kao jedini reprezentant zdravorazumske razboritosti. Kad rijeka ljudi pomahnita, animirani Churchill parafrazira dva glasovita vlastita govora iz svibnja i lipnja 1940.: prvi o "krvi, trudu, znoju i suzama", te drugi u kojem najavljuje kako će se Britanija "boriti na plažama i na ulicama." Ujedno, Churchill u filmu jedini vidi finalno svjetlo i zaziva boga.
Sokurovljev je film, ukratko, deep fake dramatizacija ideološke krilatice o "osudi svih totalitarizama." Kao ideološki komentar- treba reći- film nije naročito suptilan. Pokoji će gledatelj- ja prvi- imati problema sa Sokurovljevom bombastičnošću, citatnom razmetljivošću i ideološkim simplifikacijama. "Skaska" je- međutim- vizualno fascinantna. Sokurov je za potrebe filma kreirao potpuno novi vizualni jezik, smjesu animacije, arhivskog filma, deep fake-a i drevnih grafičkih tehnika, pa "Skaska" iz scene u scenu ostavlja gledatelja otvorenih usta.
Redatelj Sokurov nije samo čovjek kojeg neobično (možda i nezdravo) zanimaju autoritarni vođe. On i sam ima neobičnu povijest odnosa s autoritarnošću. Sokurov je rođen u Irkutsku u Sibiru kao dijete crvenoarmijskog oficira. Militaristički kompleks ga je bitno oblikovao i postao tema njegovih filmova. Tijekom 90-ih Sokurov je snimio tri dokumentarca o svagdanu ruskih vojnika, od kojih samo jedan ("Duhovni glasovi", 1994) traje 324 minuta. Sokurov je pratio postrojbe put Afganistana i Tadžikistana, s razumijevanjem opisuje vojnički život u filmovima koji nisu lišeni primjese militarizma. No, uspon Putinove autoritarnosti Sokurova je ljudski i ideološki osupnuo. Godine 2014. potpisao je otvoreno pismo protiv aneksije Krima, tražio oslobađanje Oleha Sensova, a u lipnju prošle godine Rusija mu je privremeno uskratila i izlaz iz zemlje.
"Skaska" je koncipirana i najvećim dijelom dovršena prije nove faze ludila ruskog militarizma. U filmu nema izravnih referenci ni aluzija na zbivanja nakon veljače ‘22. Ipak-kad čovjek gleda "Skasku" ne može se oteti dojmu da gleda pesimistički politički testament čovjeka koji sluti da stvari ide od lošeg k još gorem. Finalne scene u kojima depersonalizirana masa kliče kreatorima krvoprolića kao da ilustrira ono što se u stvarnom svijetu u međuvremenu usporedno dogodilo. Još se jednom dogodilo da masa obožava tirana. To se dogodilo – ne prvi put- upravo u redateljevoj domovini.