10. SUBVERSIVE FILM FESTIVAL

DODIJELJENE NAGRADE WILD DREAMER Iako je u konkurenciji niz renomiranih filmaša, žiri se oduševio filmovima mladih autora čije vrijeme tek dolazi

U kinu Europa sinoć su dodijeljene filmske nagrade Wild Dreamer desetog po redu, jubilarnog izdanja Subversive Film Festivala: Deset godina slobodnog filma. Nagrade Wild Dreamer za najbolji kratkometražni, dokumentarni i igrani film dodijelio je žiri u sastavu kustosice Leile Topić, filmologa Tomislava Brleka, filmskog kritičara Dragana Juraka, te vizualne umjetnice i filmologinje Ivane Keser.

Iako su ove godine u natjecateljskoj selekciji, bili najnovijii i hvaljeni filmovi renomiranih svjetskih filmaša, poput Oliviera Assayasa, Brucea LaBrucea, Raoula Pecka i Fernanda Leóna de Aranoe, članove žirija posebno su se dojmili filmovi mladih autora čije vrijeme tek dolazi, a koji se kritički osvrću na stanje svijeta u kojem živimo, te ih pritom nije strah razmišljati o velikim stvarima čak i kad naizgled pričaju male priče.

Najboljim kratkometražnim filmom proglašen je Kwassa Kwassa (2015.) čiji naslov na lokalnom komorskom jeziku znači „nesiguran brod“. Nekoć je služio za ribolov a danas prevozi izbjeglice. Film vijetnamskog filmaša mlađeg naraštaja Tuana Andrewa Nguyena i danskog umjetničko-aktivističkog kolektiva SUPERFLEX dojmljivim filmskim jezikom pripovijeda priču o graditeljima kwasse kwasse dajući istodobno uvid u poremećenu dinamiku kolonijalnih pretenzija i ljudskih sudbina u akvatoriju Mozambijskog kanala koji je postao kanalom smrti za tisuće ljudi koji tragaju za boljim životom.

Superflex: You Can't Eat Identity from Louisiana Channel on Vimeo.

Otočka državica Moyotte na nedavnom je referendumu odlučila postati dijelom Francuske. Tako je 2014. postala najudaljenija ispostava Europske Unije. Mayotte je 70 kilometara udaljen od Anjouana, susjedne otočke državice rastrgane dugotrajnim građanskim ratovima i siromaštvom. 70 kilometara opasnog i nemirnog Indijskog oceana udaljenost je koju izbjeglice trebaju savladati kako bi postali dio EU-a i osigurali si potencijalnu bolju budućnost; upravo kao što izbjeglice sa sjevera Afrike i Bliskog istoka u potrazi za boljim životom preko Mediteranskog ili Egejskog mora pokušavaju doći na tlo Europe.

Kao najbolji dokumentarni film izdvojen je Bezness as Usual (2016.), nizozemskog sineasta Alexa Pitstre. U Bezness As Usual redatelj i glavni protagonist Alex Pitstra progovara o vlastitoj krizi identiteta kroz priču o svojoj majci i ocu s kojim više ne živi. U osamdesetima tunisko ljetovalište Sousse bilo je ultimativna meka europskih turistkinja u potrazi za prolaznom avanturom s lokalnim galebovima. Plod jedne od tih kratkih veza bio je i autor ovog iznimno duhovitog autobiografskog dokumentarca Nizozemac Alex Pitstra, rođen kao Karim Alexander Ben Hassen, koji se vraća u Sousse kako bi pokušao izgraditi odnos sa svojom proširenom obitelji koja ga tretira kao bogatog zapadnjaka spremnog da odriješi kesu.

Film na duhovit način progovara o kulturalnim razlikama i pokušaju premošćavanja istih, pružajući intimni i topli prikaz jedne neobične, multikulturalne porodice čiji su članovi istovremeno jedni drugima stranci, no paradoksalno osjećaju i snažan osjećaj povezanosti i obiteljske pripadnosti, kontrirajući sve dominantnijem doživljaju svijeta kao dehumanizirane pustinje.

Najboljim igranim filmom žiri je u ovogodišnjoj selekciji jednoglasno proglasio film mlade francuske redateljice Maud Alpi. Grlo srce trbuh (Gorge couer ventre, 2016.) Riječ je o hibridnom komadu ambijentiranom u jednoj klaonici u kojoj njezin neimenovani mladi radnik pokušava prikupiti dovoljno sati da bi mogao otići iz tog pakla okupanog halogenim chiaroscurom i primati socijalnu pomoć. Autorica je uspjela stvoriti dirljivo lijep film bez obzira na odbojnost i teror koji proizvodi lokacija u koju postavlja protagonista, s nevjerojatnim spojem nježnosti i bajkovitosti, ranjivosti i izgubljene mladosti.

Gorge coeur ventre - Bande annonce from Shellac on Vimeo.

Alpi pretvara životinje u punokrvne karaktere koji plaču, odbijajući igrati na metafore, te je strogo fokusirana na intenzivan pogled. Tu su, nažalost, i ljudi koji misle da svijet pripada samo njima. Maud Alpi (1980.), nakon što je diplomirala filozofiju, snimila je nekoliko zapaženih kratkih filmova koji su s uspjehom prikazani na brojnim prestižnim festivalima, od Cannesa do Clermont-Ferranda. Grlo srce trbuh njezin je prvi dugometražni film.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 05:13