Sredinom osamdesetih bio je praktički pop-kulturna zvijezda. Njegovi filmovi bili su popularni i gledali su se, ali istodobno su ih napadali i prezirali. Smatrali su ga i iskvariteljem i spasiocem francuske filmske kulture. Barem dva njegova filma - "Diva" (1981.) i "Betty Blue" (1986.) bila su generacijska kulturna referenca.
Da je tada umro, Jean-Jacques Beineix (1946.) dobio bi višestranične nekrologe u svim svjetskim medijima. Trideset godina kasnije, Beineix je umro gotovo zaboravljen. Nakon dvadeset godina neaktivnosti i duge borbe s bolešću, preminuo je prošlog četvrtka, a da su mediji to jedva primijetili. Tako je tiho i neopazice preminuo redatelj koji je svjetsku slavu postigao s dva rana početnička filma, da bi sljedećih trideset godina gotovo nestao s obzora.
Jean-Jacques Beineix rođen je 1946. u Parizu, u imućnoj građanskoj obitelji. U film je ušao 70-ih kao asistent režije. Imao je 35 godina i gotovo nikakvo režijsko iskustvo kad je 1981. snimio svoj prvi dugometražni film "Diva". Junak "Dive" bio je pariški pismonoša, pasionirani ljubitelj opere. Junak filma opsesivno se nastoji domoći snimka kultne sopranističke dive Cynthije Hawkins, pjevačice koja je ustrajna u odluci da nikad ne snima ploče. Poštar uspije krišom snimiti divu, no činjenica da je u posjedu kasete uvlači ga u zapetljani policijsko-korupcijski skandal. Sadržajno, "Diva" je bila rutinski triler. Ono što ju je izdvajalo bio je Beineixov estetizirani spotovski stil, vizualna dekorativnost i ambijent nekog izmaštanog, usporednog svijeta zanimljivih nerdova i glamuroznih izopćenika. "Diva" je bila sve ono što je francuska filmska kultura mrzila. Film je u domovini popljuvan, no doživio je uspjeh u sjevernoj Americi i u ostatku Europe. Bio je to početak Beineixova trajnog neprijateljstva s francuskom filmskom zajednicom.
Do sredine 80-ih, Beineix se afirmirao kao najistaknutiji u trolistu redatelja koji su uz njega činili Leos Carax i Luc Besson - redatelji koji su danas neusporedivo poznatiji od njega. Sva trojica radila su vizualno dopadljive žanrovske filmove koji su se zbivali u nekoj drukčijoj, urbanoj, šik-eskapističkoj Francuskoj. Francuski filmski establišment smatrao ih je kitnjastim kičerima i privilegiranom djecom eskapističkog kapitalizma. Ubrzo je u francuskim medijima skovan naziv koji je izvorno trebao biti zajedljiv: "cinema du look". Međutim, enormni inozemni uspjeh njihovih filmova postupno se povratno prelio u Francusku. Rasprave oko "cinema du looka" izbrusile su debatu o tada mladom postmodernizmu, a "cinema du look" uz španjolsku "movidu", Von Triera i Kaurismakija definirao je europski postmodernistički mainstream. "Cinema du look" više nije bio pogrda.
Beineix je već tada - međutim - iskazivao glavnu kreativnu značajku: nepostojanost. Nakon "Dive", snimio je 1983. film "Mjesec u slivniku" koji je posvuda propao. Činilo se da opet mora krenuti iz početka. A onda je 1986. snimio svoj najpoznatiji film, rad po kojem će ga pamtiti. U Francuskoj, taj je film nosio naslov po jutarnjoj povišenoj temperaturi koja je simptom shizofrenije: "37˚2 matin". U cijelom svijetu - pa i kod nas - poznat je po naslovu "Betty Blue".
Erotski triler o piscu (Jean-Hugues Anglade) koji se spetlja sa seksepilnom, ali psihički nestabilnom neznankom (Beatrice Dalle) bio je još popularniji, ali i još kontroverzniji od "Dive". Film je počinjao petominutnom scenom eksplicitnog seksa zbog koje se dizala kosa na glavi feministicama. Beineixa su napadali da objektificira žene, da se koristi klišejima o ženskoj neurasteniji i histeriji. Kritika se zafrkavala da je u "Betty Blue" zaplet 120 minuta izlike da bi u kadru stalno bili glumičina guza i sise. Ipak, film je bio kolosalni hit. Beatrice Dalle pretvorio je u veliku (i vrlo kratkotrajnu) zvijezdu, a Betty Blue u općekulturnu referencu. Pamtim jednog mog splitskog prijatelja filmofila koji je tih godina trpko promrsio "volio sam film Betty Blue dok se nisam vjenčao za Betty Blue".
Beineix je snimio "Betty Blue" praktički istodobno kad je Luc Besson snimio svoj prvi veliki hit i film koji ga definira: "Subway". Beineix i Besson tada su bili par ravnopravnih mladoturaka cinema du looka. Nitko nije mogao zamisliti da će im se karijere u budućnosti tako razdvojiti: Besson je nastavio sa serijom hitova, prešao u anglosaksonski mainstream, pa čak osnovao vlastiti studio. Beineix - praktički - više nije napravio ništa.
Na prijelazu desetljeća, doduše, snimit će dva filma - "Rosalyne i lavovi" (1989.) te "IP5". Oba su prošli loše, a nad "IP5" još se nadvila loša karma i iz ne filmskih razloga: slavni francuski glumac Yves Montand umro je samo dva dana nakon zadnje klape filma, nakon dosnimavanja scene u kojoj - ironično - umire njegov lik.
Do kraja života, Beineix će snimiti samo još jedan film, triler "Mortal transfert" (2001.) u koji je uložio nemali osobni novac i bankrotirao uz tresak. Dok je Besson narastao u krupnog filmskog industrijalca, a Carax postajao kultni autor, Beineix je nestajao filmski. Posljednjih dvadesetak godina života bavio se isključivo dokumentarnim filmom i prozom. Snimao je dokumentarce o arheologiji. Objavio je dva debela romana koja u Francuskoj nisu prošla loše. Na kraju je obolio od leukemije i nakon duge bolesti izgubio bitku prošlog četvrtka. Tako je završila karijera koja je više obećavala nego što je ispunila. Ali, dio te karijere su i dva filma koja su jednoj - mojoj - generaciji značila puno.