OPROŠTAJ OD JOŠKA

Daria Marijanović: Znam da te više neću vidjeti, ali i dalje si s nama

On nikada, nikako i nipošto ni na što nije bio ljut. Jedina je osoba koju nisam vidjela da je eksplodirala, čak i kad je bio bijesan. Ako je ikada i bio bijesan. Uvijek je imao beskrajno razumijevanje za sve i svakoga

Teško mi je govoriti. Ne znam trebam li uopće nešto i reći ili bi bilo bolje da šutim. I što, uostalom, da kažem o Jošku a da već nije rečeno kroz njegove emisije, reportaže i priloge? Ne znam ni sama je li dobro ovo što ću ispričati, je li to primjereno ili nije. Ali, evo, reći ću ono najbolje što ja znam. I moram biti vrlo osobna u ovom trenutku, jer drukčije ne ide.

Mi smo se upoznali još u ‘Zagrebačkoj panorami’. Bila sam mu dodijeljena kao mentorica, premda sam tada i sama bila mlada novinarka. Spojio nas je naš tadašnji urednik Lazo Rakijaš. Valjda nije mogao naći nikog drugog tko bi radio s takvom sličnom, budalastom osobom poput mene nego Joška, koji mi je bio sličan. Ne znam točno je li to bilo 1988. ili 1989. godine, jednostavno se sad ne mogu sjetiti. Pamtim da sam ja u ‘Zagrebačku panoramu’ došla u proljeće 1988., a Joško je te godine završio fakultet, ali ne mogu se sjetiti je li nam se na televiziji pridružio iste godine, ili je došao godinu dana poslije. Ali se zato kristalno jasno sjećam našeg prvog zajedničkog zadatka, kada smo pošli na Pedagošku akademiju napraviti reportažu, i njegova prvog stand-up javljanja u životu.

Zajednički ormar

Snimali smo prilog puni sat i pritom umirali od smijeha. I mi i cijela televizijska ekipa. On nikako nije uspijevao izgovoriti ono što je trebao u sklopu svog stand-upa, smijao se i sve nas gledao onim svojim velikim plavim očima. Imao je na sebi bijeli mantil s predugačkim rukavima; uzeo ga je od tate jer sam nije imao ništa ‘pristojno’ za televizijsko javljanje, a njegove obične, momačke košulje nisu mu se činile dovoljno dobre za taj trenutak. Izgledao je zaista smiješno, a ja sam pomislila: Bože mili, od ovog malog neće nikad ništa biti na televiziji. Ne može ovakav smiješan raditi na televiziji. A sad, evo, ostalo je povijest.

U toj našoj zajedničkoj povijesti neko vrijeme smo na poslu dijelili ormar za stvari. Taj ormar je bio... možete misliti kakav. Onda bih ga ja uvijek molila: ‘Joško, zašto bar malo ne pospremiš to?’ A on bi rekao: ‘Vidiš, u tom silnom neredu, kad ja trebam neki papir, samo zatvorim oči, pružim ruku iza leđa. I, gle, nekim čudom, papir je već tu.’ A to je samo sitnica. Naše prijateljstvo bilo je puno takvih trenutaka i kada bih ih sve počela evocirati, to bi trajalo mjesecima. Ali, najvažnije je to što je Joško zaista promijenio moj život i učinio me boljom osobom.

On nikada, nikako i nipošto ni na što i ni na koga nije bio ljut. To je jedina osoba koju nikad nisam vidjela da eksplodira, čak i kad je bio jako, jako bijesan. Ako je ikad i bio bijesan. Što ga je uopće moglo razbjesniti? Možda nečija glupost, ali čak bi i za to uvijek nalazio razumijevanje. On stvarno nikad nije ni sudio ni osuđivao.

Sklopka umjesto lampice

U najgore doba, ratnih masakra i svega ostalog, uvijek bi govorio: ‘Tko zna koliko je taj čovjek, koji je počinio takve strahote, zapravo jadan i nesretan’. Shvaćate? Ne znam, ne mogu se sad sjetiti situacije koja bi ga natjerala da se razbjesni. Imao je nekakvu sklopku koja mu nije dala da upali lampicu koja zasja kad nas nešto izbaci iz takta i više ne možemo vladati sobom.

Umjesto lampice kod njega bi se pojavila ta sklopka, pa bi umjesto živčanog ispada Joško izgovarao riječi razumijevanja za svakog tko je nešto loše učinio. Nikad nisam upoznala nikoga njemu sličnog.

Preko ‘Žive istine’ i ‘Zlatne ribice’ došli smo u prijateljstvu i suradnji i do ‘Globalnog sijela’, a svi su nas pitali gdje li samo nalazimo sve naše divne osobenjake i posebne ljude koje smo ugošćivali na HTV-u. Odgovor je bio jednostavan. Svaka ptica svome jatu leti.

Mi smo samo u ljudima nalazili njihove male neobičnosti. Tih neobičnosti ima u svima nama, samo ih svi ne ispoljavamo. I zato je to što smo radili možda postalo tako popularno. Ljudi su to voljeli vidjeti, voljeli su gledati one koji imaju dovoljno snage ili možda budalaštine da se ponašaju po svome, pa što god tko rekao.

Posljednji put Joško i ja vidjeli smo se kod Igora Mirkovića na rođendanu njegove supruge Silvane Menđušić, u travnju. Razgovarali smo kao da uopće nije bolestan. Pričali smo o tome kako je bilo u Americi. Tamo je bio na liječničkom tretmanu, pričao je da je to prošlo, ali kao da govorimo o neodređenom liječničkom eksperimentu.

Kad te jednom stave dolje...

Riječ bolest za njega nije postojala. Joško se nikad nije ponašao kao bolesna osoba. Čak i kad je bio jako mršav, nitko ga nije doživljavao bolesnim. On to nije želio ni dopuštao. Teško je reći je li vjerovao da će bolest i ovaj put pobijediti. O tome nismo ni pričali ni razmišljali. Sve je išlo od dana do dana, a dani su prolazili. Svi smo bili, tako, jedna ekipica koja se našla u naponu životne i profesionalne snage i nikad nismo uspoređivali ništa s ničim, pa tako ni svoju situaciju s nečim što se zove bolest, smrt... Kad smo govorili o smrti, rekli bismo: ‘E, kad tebe jednom budu stavili tamo dolje...’

Ali, nekako, nismo mi to ozbiljno ni mislili ni pričali. Naravno, bili smo spremni na sve, ali nismo to dovodili u ozbiljnu vezu s nekim od nas. Bili smo svjesni da će smrt jednom doći, da nitko nije vječan, ali ... Jednostavno, nismo o tome...





Veslači iz potpalublja

Što će sad biti s ‘Globalnim sijelom’? Ja nemam pojma. Joško i ja smo se uvijek zezali da smo mi ljudi iz potpalublja Veli Jože koji samo veslaju. A kamo budu gosponi upravili brod, to oni znaju.

Mi, ekipa novinara ‘Žive istine’ i ‘Globalnog sijela’, četvrtak smo proveli radeći na tridesetominutnoj emisiji ‘Joško Martinović: samo srca glas’. Probrali smo njegove priloge od prve reportaže do posljednje emisije koju je uredio u travnju.

Napravili smo najbolje što možemo u tih pola sata. Kako nam je raditi? I čudno i normalno. Naravno, nismo blesavi, znamo da Joško više neće doći. Ali i dalje je tu, s nama.

O njegovu sprovodu još ne znam ništa. Pretpostavljam da će biti u ponedjeljak, sve upućuje na to. Stalno sam u kontaktu s Joškovom suprugom Jagodom. Koliko god Jagoda hoće.

Evo, maloprije je kolegica s njom razgovarala. Jagoda se drži najbolje što može. Ali i ona je čovjek televizije. Mi smo ljudi koji padaju s nogu tek nakon odjavne špice. A dotle sve mora biti najbolje.





Kolege su mu posvetili emisiju ‘Samo srca glas’

Joško Martinović, HTV-ov novinar i urednik emisije “Globalno sijelo”, umro je u utorak poslijepodne u zagrebačkoj bolnici Rebro u 47. godini nakon duge borbe s teškom bolesti.

Novinar koji je svojim prepoznatljivim stilom na HTV donio nove standarde rođen je u Zagrebu 23. rujna 1963. godine. Posljednju emisiju “Globalnog sijela’ vodio je i uređivao u travnju, a nekoliko posljednjih emisija umjesto bolesnog kolege vodila je i uređivala Mirna Dvorščak.

Joško Martinović diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rad na tadašnjoj Televiziji Zagreb počeo je potkraj osamdesetih prilozima u “Zagrebačkoj panorami” i Dnevniku. Od 1991. do 1992. bio je ratni reporter i prvi novinar koji je ušao u oslobođeni Knin. Na HTV-u je radio u emisijama “Obiteljski zabavnik”, “U potrazi”, “Latinica”, “Živa istina”, “Zlatna ribica” i “Globalno sijelo”, za što je višestruko nagrađivan. Još 1991. dobio je Zlatno pero Hrvatskog novinarskog društva. Četiri godine kasnije uručena mu je godišnja nagrada HRT-a, 1997. godine dobiva nagradu Marija Jurić Zagorka HND-a, a 2003. dobitnik je međunarodnog priznanja.

Kolege s HTV-a od Joška će se oprostiti emisijom, sastavljenom od njegovih reportaža i televizijskih priloga, nazvanom “Joško Martinović: samo srca glas”, u četvrtak navečer u 21.30 sati na Prvom programu HTV-a. Kl. R.









On je bio jedna od najpozitivnijih osoba koje sam sreo u životu. Vijest o njegovoj smrti potresla je sve na HRT-u. Njegov odlazak veliki je gubitak. Izražavam najdublju sućut Joškovoj obitelji - kaže Danko Družijanić.

- Joško je bio majstor minijature, s malo riječi puno je rekao, u 'maloj' emisiji puno je pokazao. Bio je veliki čovjek, u njegovom slučaju to nisu bile samo prazne riječi, on je doista bio takav - kaže Nikola Kristić.

- Kao ratni reporteri skupa smo izvještavali s bojišta na Baniji, proveli smo zajedno teške ratne godine, a on je već tada pokazivao osjećaj za priče o 'malim' ljudima. Bio je sjajan reporter, godinama smo zajedno radili u 'Latinici', kojoj je on nadjenuo i ime - prisjeća se Denis Latin.

- Joško je uvijek bio onaj koji je i u najmračnijem tunelu vidio svjetlo. Nikad loše raspoložen, uvijek pun razumijevanja i humora. Bio je veliki reporter, pravi profesionalac - kaže Robert Zuber koji je današnje izdanje 'Misije' u potpunosti posvetio Jošku Martinoviću.





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. listopad 2024 09:45