Da je Sviličić neki rumunjski filmaš, imao bi Zlatnog lava

Junak filma Ognjena Sviličića “Takva su pravila” umije se nositi s malim nevoljama. Štednjak u skromnom ali urednom stanu njegove obitelji u Novom Zagrebu ne radi kako treba, no on je naučio trik kako da svaki put počne funkcionirati. Ni automobil ga ne sluša, motor se teško pali (kako on definira - akumulator je problem), ali nakon nekoliko pokušaja vozilo ipak krene. Sa svih strana on je suočen s takvim preprekama, pa dok njegova supruga na njih opravdano gunđa, njemu nijedna od njih ne predstavlja nešto zbog čega se isplati nervirati.

Problem je kad se suoči s velikim nevoljama. Jednog dana njihov se sin jedinac, 17-godišnjak, pred jutro vrati kući i dugo ne izlazi iz sobe. Kada se napokon ohrabri doći pred roditelje, na licu su mu krvave modrice. “Što je bilo? Tko te tukao?” “Nitko. Nema veze.” “Kako nema, vidi kako izgledaš?!” “Da vidiš samo njih, i oni su dobili batine.” “Neka su, neka su”.

Vozač autobusa

Taj dio junak još razumije, očito je došao u Zagreb iz manjeg mjesta tko zna odakle u kojem je bilo tučnjava među mladićima, on i supruga nostalgično se sjećaju razdoblja udvaranja kada je svako od njih morao doći kući do deset uvečer, međutim, ovo je očito nešto drugo.

On je vozač autobusa i sa svog sjedala ponekad prijekim pogledom ošine klince koji su suviše glasni i ponašaju se bahato. Generacija je to koja mu se ne sviđa i koju ni ne pokušava razumjeti. Njegov sin je drukčiji, ne otresa se, ali očito ima neki vlastiti život o kojem otac nema pojma.

To se pokaže kada se momak onesvijesti u kupaonici, i to nakon što je bio na pregledu u bolnici gdje mu je rutinski ustanovljen blaži potres mozga. Ovaj put ga moraju trajnije hospitalizirati, povrede ipak nisu bile tako benigne, što roditelje ispuni jezom.

Ispada da majka puno bolje poznaje svoga sina jer zna da on ima curu, koja im da ključnu informaciju: njega je pretukao dečko iz škole, a jedan iz njihova društva incident je snimao mobitelom. Otac je zgranut, možda ga i više od same tuče zbunjuje činjenica da se nešto takvo može bilježiti kamerom.

Dok im je sin u bolnici, on ulazi u njegovu sobu i kao da je zašao u strani svijet, tu su knjige i plakati koji mu nisu bliski, a prelistavanjem njegove teke čak i on - kojeg takva vrsta umjetnosti posve sigurno uopće ne zanima - otkriva da mu je sin vrstan crtač i da su oblici koji nastaju pod njegovom rukom nevjerojatno rafinirani.

Slučaj Luke Ritza

Iz svega što se događa u filmu moglo bi se zaključiti da je priča inspirirana slučajevima nasilja među zagrebačkom mladeži (jedan od njih završio je tragičnom smrću Luke Ritza), međutim, to je pogrešan smjer.

Sviličićeva drama bavi se običnim, poštenim ljudima koje sudbina nesmiljeno melje, a koji to ničime nisu zaslužili. Nisu se naučili snalaziti u situacijama u kojima ti bolničko osoblje daje škrte informacije, nepojmljivo im je da rendgenske snimke liječnici ne očitaju kako spada, zgroženi su policijskom procedurom koja snimku s mobitela ne prihvaća kao dokaz i još koječime drugim. Sve što razumiju i prihvaćaju je dnevna rutina s kojom se još kako tako nose, no kad se suoče s nečim neopisivo užasnim, teško je ostati priseban.

Sviličić je napravio odličan film u kojem je sve u malim gestama, pa su čak i jaki dramski akcenti posredovani nepatetičnim scenama. Svoje protagoniste redatelj prati izvana, uokviruje ih u ambijent jednoličnih novogradnji i sterilnih ambijenata bolnice i policijske stanice, njegova direktorica fotografije Crystel Fournier (snimila je “Djevojačku bandu” Céline Sciamma, koja je upravo obasuta panegiricima američkih kritičara) odlučila se za lijepe ali hladne kadrove, a zamka suhoparnih drama o ljudskom otuđenju izbjegnuta je odabirom glavnih glumaca: Jasna Žalica i Emir Hadžihafizbegović lako posreduju emocije, ali znaju granice do kojih smiju ići.

“Takva su pravila” pametno je i potresno ostvarenje, posve u rangu najboljeg Sviličićeva ostvarenja “Oprosti za kung fu”.

U programu Horizonti

Film je premijerno prikazan u prestižnom programu venecijanskog festivala Horizonti, no kada ga pogledate, zažalite što ga nisu uvrstili u službeni program, međutim, to je aktualna stvarnost hrvatske kinematografije - nema težine, nema pedigrea. Posljednjih godina nagledali smo se puno slabijih rumunjskih filmova koji su čak osvajali i nagrade na velikim festivalima, u odnosu na njih Sviličićev je film univerzalniji pa i bolje režiran, no što vrijedi kada nismo vješti u lobiranju, a i ne predstavljamo bog zna što na svjetskoj filmskoj sceni.

Šteta, da “Takva su pravila” imaju rumunjsku etiketu, po svoj bi se prilici borila za Zlatnu palmu, Zlatnog medvjeda ili Zlatnog lava.