Smrt, samoubojstvo, tuga, snovi, strahovi i predskazanja, ukratko “zli dusi” ljudskog postojanja česta su i plodna tema filmske fikcije, no u dokumentarnom filmu rijetko ih se kad toliko otvoreno, slobodno i neklinički adresiralo (i istjerivalo) kao u dva filma iz ovogodišnje međunarodne konkurencije ZagrebDoxa.
Prvi je film o samoubojstvu “Dnevna tama” Jaya Rosenblatta, cijenjenog američkog dokumentarista dobro poznatog ZagrebDoxovoj publici po snažnim filmovima (“Fantomski ud”, “Filmski počeci”) u kojima se kombinirajući dokumentaristiku, eksperimentalnu naraciju i ispovjedni žanr obraća temama vezanim uz ljudsku psihu, traume i bol i želje.
Redatelj bivši psiholog
Po prvoj vokaciji savjetnik-psiholog, Rosenblatt je pobjegao u dokumentarističke vode nezadovoljan korektivnim metodama koje je kao terapeut imao na raspolaganju u radu s “pacijentima”, a težnja da ljudske emocije istraži u realnom (nekliničkom) okružju provlači se kroz cijeli njegov opus. Uz priče o prvom skoku s Golden Gatea, harakiriju i japanskom vulkanu Oshima koji je nakon samoubojstva mlade djevojke postao hit-destinacija za turiste, jednu liniju u filmu čini priča o Primu Leviju, talijanskom kemičaru i piscu (“Zar je to čovjek”, “Periodni sustav”) koji je preživio holokaust, da bi četrdesetak godina poslije (neki biografi smatraju to konačnim odgovorom na naslovno pitanje iz njegove prve knjige) skočio s trećeg kata stubišta svoje zgrade u Torinu.
Na jednako sjenovitom tematskom križanju, onom pop-magije, “dokumentarnog samoiscjeljivanja” i psihoanalize smjestio se dokumentarni film “Na rubu snova” u režiji nagrađivane redateljice, “racionalne žene i skeptične majke” Amy Hardie. Hardie je sanjala da joj je umro voljeni konj, nakon čega se to i dogodilo, a potom je u drugom snu dobila nagovještaj vlastite smrti, nakon čega se misteriozno razboljela.
Snovi predskazanja
Strah od ispunjenja sna vodi redateljicu putevima jungovskih tvrdnji o životu kao kontinuiranom snu koji prikriva “buka svijesti”, susretima sa šamanima kod kojih traži ključ za svoje snove, znanstvenicima, kao i spoznaji da je svijet u kojem živimo mnogo više od onoga što dobivamo s pet osnovnih osjetila.
Bilo da je riječ o poetskim lamentacijama o ritmu i pulsu industrijskog postrojenja ili bilježenju surovih slika stvarnosti iz bangladeškog rezališta brodova, filmovi koji tematiziraju rad na ovogodišnjem ZagrebDoxu pokazuju da slika rada za 21. stoljeće ne samo da nije bliže, nego se progresivno udaljava od modernističkih utopija o jednostavnijem, kraćem i lakšem radnom tjednu za sve ljude.
Pobunjena radnička klasa
Primjere ne treba tražiti daleko od kuće, jedan od njih je “TDZ - za uspomenu i dugo sjećanje” Igora Bezinovića iz programa Faktumentarci o privatizaciji Tvornice duhana Zagreb, preseljenju proizvodnje u Istru i okupaciji zagrebačkog pogona koju su organizirali radnici 2006. godine. Dok u Bezinovićevu filmu pratimo radnike koji pokušavaju direktno reagirati na nanesene im nepravde i privatizaciju, filmovi iz međunarodne konkurencije donose distopijske slike protagonista koji obavijeni toksičnim parama borave među rđavim ostacima brodova, nijemo prolaze hodnicima, rade, piju, psuju i ne primaju plaću. Najcrnje svjedočanstvo, film “Željezne vrane” južnokorejskog redatelja Bong Nam Parka, nagrađen na IDFA-i 2009., stiže s juga Bangladeša, iz lučkog grada Chittagonga, gdje svakog dana 20.000 ljudi riskira život za dva dolara rastavljajući rashodovane brodove.
Smrtonosni radni uvjeti
Zbog otrovnih tvari i plinova u kojima rade ti ljudi, u prosjeku ih 20 godišnje umre. U filmu pratimo grupu muškaraca koji svu svoju zaradu iz rezališta šalju obiteljima dok sami preživljavaju na riži začinjenoj uljem. Siromaštvo je u rezalištu jače od zabrane dječjeg rada, pa tako svjedočimo i napornom radnom tjednu 12-godišnjeg dječaka Ekramula. Film “Zatvaranje” otkriva porijeklo narančastog svjetla koje daje mjestima u okolici škotskih mjesta Falkirk i Grangemouth posebno “romantičan štih”. Riječ je o emisijama lokalnog kemijskog postrojenja u kojem je ostao unakažen čovjek čiju priču prenosi njegov sin, škotski pisac i dramatičar novije generacije Alan Bisset.
Nema para al’ ima vodke
Ruski tranzicijski kaos s radničkim pravima odlično ilustrira film “Sanya i Vrabac”, priča o dvojici ruskih manualaca koji dijele tegobe tisuća radnika u današnjoj Rusiji. Unatoč obavljenom poslu na terminalu za drobljenje kamena, nisu dobili plaću, pa vrijeme krate votkama i psovanjem. Dok kamerom bilježi pauzu u tvorničkom postrojenju u Bathu (država Maine), redateljica Sharon Lochart u “Pauzi za ručak” napušta konvencionalnu naraciju u korist poetičnog prikaza ritma i rada tvornice.