Autori filma “Bastardi utopije”, Amerikanci Maple Razsa i Pacho Velez, nisu slučajno nabasali na hrvatske anarhiste o kojima su i snimili film. Rasza, s kojim smo i razmijenili pokoju, putuje i istražuje zemlje bivše Jugoslavije već dvadesetak godina, a Velez je godinu dana prije snimanja filma studirao hrvatski jezik. Film na ZagrebDoxu ima svoju svjetsku premijeru u okviru programa Kontroverzni dox.
Odakle potječe naziv filma “Bastardi utopije”?
Naslov ima nekoliko razina. Prvenstveno, u duhu anarhističke punk estetike zagrebačke scene zvuči kao ime nekog dobrog benda! Drugo, mislim da termin “bastard” dobro opisuje aktiviste, kao i desničarske nacionaliste u opoziciji s kojima se aktivisti definiraju - svi su oni neželjena djeca - “bastardi” jugoslavenskog socijalizma. Osim aluzija na Yu-topije, smatrali smo da naslov dobro opisuje način na koji djeluju aktivisti. Za razliku od državnih socijalizama, oni ne teže postizanju neke savršene utopije na koju bi imali monopol, već koriste priliku za djelovanje i promjene “ovdje i sad”. Postoje i neke ezoteričnije konotacije riječi, cijeli razvojni tijek “bastardne linije” filozofije, od Spinoze, Nietzschea i Foucaulta, koji djeluju protiv autoriteta države, u čemu su bliski anarhistima.
Ljevica danas
Razlikuju li se po vašem mišljenju hrvatski anarhisti od američkih, talijanskih, francuskih ili danskih?
Kod zagrebačkih anarhista, posebno u načinu na koji osvajaju gradske prostore, zanimljivo mi je to što ono “odozdo” pripovijeda širu priču o prijelazu Zagreba i Hrvatske u kapitalizam. U prostorima koje skvotiraju, u kojima se okupljaju, način na koji se prehranjuju, odijevaju i stanuju, jasno se vidi koliko se brzo i u kojoj mjeri život izmijenio u samo par godina.
U filmu koristite i arhivsku građu, je li bilo teško prikupiti materijal, dobiti dozvole za takav film?
U dokumentarcu koristimo snimke iz socijalističke ere Jugoslavije. U početku smo planirali snimiti čisto opservacijski dokumentarac, no prve projekcije su pokazale kako je američkoj publici na taj način teško shvatiti kontekst, zato smo dodali snimke. Sve to bilo bi neizvedivo bez Ive Kraljević, naše zagrebačke suradnice i vrlo velikodušne potpore ljudi iz arhiva HRT-a.
Na početku filma postavljate pitanje što znači biti ljevičar nakon socijalizma, jeste li se nakon “Bastarda” približili odgovoru?
Da, u filmu je to pitanje više provokativne naravi. Nastojali smo otvoriti prostor za promišljanje političkih uloga, aktivista i svih nas kojima je stalo do ljevičarske ostavštine. Na osobnoj razini, pitanje lijeve opcije je dio šire orijentiranosti na bogato naslijeđe borbi za oslobođenje, protiv nejednakosti, privilegiranosti i oligarhije.
Ako danas želimo razmišljati o tom nasljeđu, moramo se suočiti s problematičnom tradicijom državnog socijalizma, koju Hrvati dobro poznaju. No, suočavanje sa socijalizmom nipošto ne znači prihvaćanje kapitalizma i sistema liberalne demokracije pod svaku cijenu. “Bastardi” su film o aktivistima koji pokušavaju živjeti etično u nemogućim uvjetima. Umjesto na donošenje zaključaka, usmjerili smo pozornost na njihovo eksperimentiranje i uspostavu veza s okolinom koja nije nužno određena tržištem ili državnom politikom. Takvi eksperimenti uglavnom su osuđeni na propast, no ujedno su i najvažniji.
Uhićeni na zadatku
U osvrtu na vaš film, Michael Hardt kaže kako je on inspirativna priča u vremenu u kojem se globalni krug borbe sužava. Kako komentirate to?
2000., godina u kojoj smo započeli snimanje filma, bila je posebno dramatična za svjetske pokrete, od masovnih mobilizacija u Seattleu, Pragu, Gothenburgu i Genovi do najvećeg antiratnog protesta svih vremena - 10 milijuna ljudi sa svih kontinenata protiv invazije na Irak, takvo što nije bilo zabilježeno još od 1970-ih. Period u kojem se sad nalazimo je, kao što kaže jedna od protagonistica iz filma, “tihi period”, no i ona sama se kasnije (u zimi 2008/2009) našla u Grčkoj na velikom protestu koji je paralizirao državu. Te su proteste organizirali anarhisti i druge anti-autoritarne skupine koje pratimo u “Bastardima”. Mislim da se mreže, organizacije i iskustva formirana u posljednjih deset godina vrlo lako mogu opet mobilizirati za radikalne zahtjeve, posebno u doba ekonomske krize u kojem se trenutno nalazimo.
Za vrijeme snimanja “Bastarda” završili ste u zatvoru, o čemu se radilo?
Istina, Pacho i ja bili smo zabrinuti da će naši “protagonisti” imati problema jer ih pratimo s kamerama. No, na kraju, kad je policija okružila zgradu koju su aktivisti skvotirali, nekako sam upravo ja završio u zatvoru na jednu noć jer mi je viza istekla. Naravno da u normalnim okolnostima zbog toga ne bih bio uhićen. Kad su me odveli pred sud, sudac je bio iznenađen što se pred njim nalazi istraživač s Harvarda koji je uhićen u napuštenoj tvornici s bandom anarhista.
Koji je vaš sljedeći projekt?
Pacho i ja planiramo snimiti film u Sloveniji, o ljudima iz bivših jugoslavenskih republika koji nakon proglašenja nezavisnosti ne mogu dobiti slovensko državljanstvo, ljudima koji su postali ilegalni emigranti nakon što su više desetljeća živjeli u svojim gradovima. Također, planiramo snimiti film o tome kako se partizani iz 2. svjetskog rata prikazuju u Hrvatskoj od njene neovisnosti. Nekako nas uvijek privuku kontroverzne teme!