Tijekom devedesetih godina kanadski režiser Atom Egoyan skrenuo je na sebe pažnju serijom filmova poput “Ispravljača” (1991.), “Exotice” (1994.) ili “Sweet Hereafter” (1997.) u kojima se bavio temama usamljenosti i urbane alijenacije.
Svojevrsni “Bergman iz Toronta”, Egoyan je u tom razdoblju bio jako pomodan režiser, a tom status pomogle su i sporedne nagrade u Cannnesu 1994. i 1997. Otada nadalje, Cannes je prikazao većinu Egoyanovih filmova, pa i one koji nisu bili blistavi. Tako je i ove godine u festivalskom program jedan Egoyanov naslov koji - također - nije blistav. Riječ je o kriminalističkom trileru “Captive” (Zatočenica).
Priča o nestaloj djevojčici
Zaplet počinje jednog jutra kad 9-godišnja djevojčica Cass misteriozno nestane iz automobila njenog oca ( Ryan Reynolds) dok je on na pumpi kupovao pecivo. Isprva, policijski inspektori ( Scott Speedman, Rosario Dawson) sumnjaju u očevu verziju priče, a majka djevojčice ( Meirelle Enos) ne može mu oprostiti nepažnju i napušta ga. Šest godina kasnije, pretražujući pedofilske internet-stranice policajci naiđu na video djevojke koja bi mogla biti Cass. Ispostavi se da je iza Cassandrina nestanka dobro organizirani lanac zlostavljača u koji su upleteni ugledni građani, kriminalci, ali i bivše žrtve. Mastermajnd cijele mreže je dekadentni bogataš Mika ( Kevin Durand) koji u modernističkom dvorcu sluša Mozarta, vodi sa svojom zatočenicom profinjene razgovore te preko videokamera nadzire sve - uključujući Cassandrine roditelje i policiju.
Nelogičnosti zapleta
Sve ovo na opis vjerojatno zvuči kudikamo zanimljivije nego što u stvarnosti jest. Egoyanov film - naime - ne funkcionira ni kao žanrovski film, ni kao festivalska drama. Zaplet filma pun je bazičnih nelogičnosti i proizvoljnih obrata, a u nekim vam se trenucima čini da Egoyan nastoji “fingirati” žanrovski film tako što imitira svaki mogući režijski stereotip iz loših trilera. Posljednjih godina puno se prigovaralo canneskoj direkciji što u program uvrštava filmove zvučnih autora čak i onda kad iza prezimena redatelja ne stoji stvarna kvaliteta. Egoyanov “Captive” primjer je za to: zapravo je blamaža što se takav film uopće našao u borbi za nagrade. Početak natjecateljskog programa donio je i film iz jedne kinematografije koju ne viđate često - a to je Mauritanija. Riječ je o filmu “Timbuktu” mauritanskog režisera Abderrahmanea Sissaka, čovjeka koji je inače moskovski đak, ali je karijerom - poput većine afričkih režisera - vezan uz Pariz. Zapadna Afrika inače je filmski najrazvijeniji dio subsaharske Afrike, a praktički cijela zapadnoafrička produkcija zapravo je na leđima francuskog ministarstva vanjskih poslova koje preko nje širi frankofoni utjecaj. To je razlog zašto i Cannes nastoji u programu kad je god moguće imati afrički film. A ovaj put posrećilo im se s filmom koji nije loš, a k tomu ima i političku oštricu.
Film “Timbuktu” zbiva se u istoimenom povijesnom gradu u Maliju (inače - zaštićenom od UNESCO-a) tijekom kratkotrajnog razdoblja kad su gradom 2012. vladali radikalni islamisti. Prije nego što su ih otjerali francuski padobranci, islamisti su u Timbuktuu zaveli islamsku republiku u kojoj su bili zabranjeni glazba, pušenje, nogomet i boravak na ulici.
Zemlja lijepih ljudi
Zanimljivost Sissakova filma je u tome što islamiste ne prikazuje kao one koji žele “povratak na staro” nego naprotiv - kao revolucionare koji iskorjenjuju tradiciju. Prije njih, Timbuktu je bio centar islamske duhovnosti, u njemu se islam spajao s afričkim vjerskim sinkretizmima, a lokalna muzička tradicija uključivala je i duhovnu glazbu. Dojam je da Sissako istodobno želi prikazati jednu drukčiju Afriku, ne-kolonijalnu, lišenu negativne pornografije TV vijesti, Afriku lijepih ljudi, suptilne civilizacije i bogate tradicije na koju su uljezi brutalno nagazili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....