Briljirala je u Lynchovu klasiku, ali - ništa. Sad je u filmu o papi vidimo samo osam minuta, a za to bi mogla dobiti Oscara

Najzanimljivija vijest koju sam pročitao ovih dana je podatak da bi Isabella Rossellini mogla biti nominirana za Oscara za svoju sporednu ulogu u filmu "Konklava", koja traje ni osam minuta. Nije to nešto posebno, i Judi Dench je dobila Oscara za ulogu Elizabete I. koja traje nešto manje od šest minuta. Nije to neki posebni ekstrem, iste 1978. godine još mlada Cate Blanchett nominirana je za istu ulogu, ali u kategoriji glavne glumice, i izgubila: ne bi vjerovali, nagradu je dobila Gwyneth Paltrow za "Zaljubljenog Shakespearea", što je sebi u zasluge pripisivao producent Harvey Weinstein i danima salijetao još ne tako afirmiranu glumicu seksualnim ponudama. Inače, rekord u kratkoći nastupa drži Beatrice Straight, ona se u filmu "Televizijska mreža" na ekranu pojavila tek pet minuta, glumila je zanemarenu suprugu Williama Holdena koji ljubaka s kolegicom Faye Dunaway (i ona je dobila Oscara, ali za glavnu ulogu), snimila je, dakako, nešto više scena, ali nisu se sve probile do završnog šnita.

Iz ovih nekoliko primjera – a bilo bi ih još da se pažljivo pročeprka po povijesti nagrade Oscara – možete uočiti nekoliko pravila po kojima se dijele dragocjeni kipići. Uzmimo primjer Judi Dench u "Zaljubljenom Shakespeareu". Kao prvo, glumica mora biti poznata i imati odličnu reputaciju, a ne bi škodilo da glumi poznati povijesni lik. Nakon toga joj je uloga mogla biti i kraća, pa bi svejedno trijumfirala na završnoj svečanosti. Slučaj Beatrice Straight je poseban, ponajprije, ona je velika kazališna i televizijska glumica, i svatko tko je vidi čak i u minijaturnom nastupu na ekranu, obratit će na nju pažnju, osobito u ulozi supruge koju muž vara. Oscar za nju stoga nije bio neko posebno iznenađenje, pa ni čak kad se natjecala s tako opasnim konkurenticama kao što su veliko otkriće Jodie Foster ("Taksist" Martina Scorsesea) ili veteranka Piper Laurie (opsjednuta majka u velikom hitu Briana De Palme "Carrie").

Isabella Rossellini na plakatu "Konklave"

Filmnation Entertainment/House Productions

I eto nas do Isabelle Rossellini. Ponajprije ona bi morala izboriti nominaciju, što se ne čini osobitim problemom, čim su se pojavila naklapanja o njoj u medijima. Dosad još nikad nije nominirana, pa čak ni za izvanrednu ulogu u "Plavom baršunu", ali je ove godine dobila priznanje Europske filmske akademije za izuzetan doprinos europskom filmu. Drugo, njezin lik, makar i sporedan, mora imati zanimljivu priču, a sestra Agnes, koju ona tumači u "Konklavi" je uistinu ima. Adut joj je što je – bez obzira koliko malena uloga – njezin lik dominira zbivanjima. Ona je jedina žena u tom muškom društvu koje odlučuje o novom papi, budući da je bila domaćica i povjerenica prethodnika zna sve spletke onih koji se bore za tu funkciju, pa tako i lako razotkrije zašto se bivša ljubavnica jednog od aktualnih kandidata iznenada pojavila na predstojećim izborima.

Sestra Agnes se nikad ne smiješi, njezin je pogled pomalo optužujući, kao da poručuje: "Zašto samo vi kardinali odlučujete o papi, a mi smo žene gurnute u zapećak?" Sve do završnice, čim se kamera usmjeri u njezino lice, "Konklava" kao da otvara novo poglavlje i to poprilično zanimljivo. Možda Isabella Rossellini – kći filmskih legendi Ingrid Bergman i Roberta Rossellinija te bivša supruga Martina Scorsesea i nekadašnja partnerica Davida Lyncha – i ne dobije tu nagradu, ali je nominaciju svakako zaslužila.