Vitić pleše", dokumentarac Borisa Bakala, u kojem pratimo kako se, zahvaljujući njegovoj umjetničko/aktivističkoj inicijativi, odvijala obnova nebodera u zagrebačkoj Laginjinoj ulici, a koji se smatra arhitektonskim draguljem Ivana Vitića, neočekivano je emotivan film i fantastična freska jednog društva u tranziciji. Film je nastajao dvadeset godina, a nakon premijere na ZagrebDoxu, prikazan je i na Danima hrvatskog filma. Bakal je svestrani umjetnik bogate biografije. Pitamo ga je li bio iznenađen što je "Vitić pleše" ispao više dokument jednog društva, nego priča o umjetničkom aktivizmu koji je uspio.
"Ako me ne iznenadi ono što sam stvorio, negdje sam pogriješio. Umjetnost je uvijek rizik, a ovako veliki posao rezultat je dugogodišnjih tapkanja u mraku, pa kad izađete, uvijek vas svjetlo zabljesne, ne znate gdje ste, tako je i meni sada s filmom "Vitić pleše", objašnjava Bakal, u čijem dokumentarcu vidimo i Vitićevu udovicu, koja je u međuvremenu umrla (2019), a upoznajemo i šarolike stanovnike nebodera u zagrebačkom centru, jedan dio kojih su podržavali njegovu inicijativu, no jedan dio bio je protiv. No, nakon silnih peripetija, neboder je obnovljen, a stanarima je zbog toga i porasla vrijednost njihovih stanova. Pitamo Bakala kako je prošla projekcija filma sa stanarima, i jesu li mu zahvalni na njegovom aktivizmu, bez kojeg vjerojatno ne bi došlo do obnove Vitićeva nebodera.
"Svi suvlasnici i stanari koji su vidjeli film, zadovoljni su, i misle da je priča pošteno i istinito ispričana. Oni koji nisu došli na projekciju rekli su nešto svojim nedolaskom. Kao i u većini zgrada, struktura suvlasnika stalno se mijenja, pa tako neki "novi klinci", koji su nedavno došli u super obnovljenu Vitićevu zgradu, ni ne sanjaju o drami koja je prethodila obnovi i njihovom useljenju", objašnjava.
Za kraj ga pitamo na čemu sad radi. "Nakon dvadeset godina snimanja ovog filma, i pet godina montaže, odmaram se. Pišem i planiram, i čekam da mi tijelo kaže - kreni!"