Francuskinja Julia Ducournau prva je redateljica koja je samostalno osvojila Zlatnu palmu za najbolji film u Cannesu: svojedobno je Australka Jane Campion podijelila tu nagradu s Kinezom Chenom Kaigeom, jer su njihova ostvarenja "Piano" i "Zbogom, moja konkubino" pobijedila ravnopravno, ali to nije isto. "Titan" Julie Ducournau nije baš trijumfirao suvereno, bilo je prigovora da je ove godine u Cannesu bilo i boljih filmova, no jednom donesene odluke žirija se ne povlače. Jasno je zašto je bilo prosvjeda, jer "Titan" pripada podgrupi "body horror" filmova koji smetaju mnogima, no redateljica se zaputila u tom smjeru još u svom prvijencu "Sirovo" na temu kanibalizma, a kako je to prilično raširen žanr, nije tu bilo prevelikih dvojbi. Kad su je pitali zašto bira takve teme, odgovorila je da su joj oba roditelja liječnici i da je od njih naučila da prema ljudskom tijelu mora imati distancu. Za "Titana" joj je potonja itekako trebala.
Dok je "Sirovo" bio vrlo intrigantan žanrovski film sa zanimljivo profiliranim likovima (junakinja potječe iz obitelji koja voli ljudsko meso pa kako zna da je to neprilično i društveno neprihvatljivo, radije se opredijelila za vegetarijanstvo) i vješto vođenim zapletom, "Titan" ostavlja upravo u tim aspektima goleme praznine. Glavni lik upoznajemo još kao razmaženo derište koje smeta ocu dok vozi (zanimljivo, na radiju svira "The Wayfaring Stranger", tradicionalni country koji se ponavlja i u završnici i ima višestruko značenje), tako da izazove sudar u kojem strada upravo ona. Povrijedila je lubanju pa su joj u nju ugradili pločicu od titana, koja joj je još kao djevojčici usadila fascinaciju prema svemu od metala, ponajprije prema automobilima. Još jedan znakovit detalj, otac joj je liječnik, što je nesumnjivo autobiografski element.
Preskačemo najmanje dva desetljeća, curica s početka filma koja se zove Alexia (impresivna debitantica Agathe Rousselle) sada je plesačica na automobilskim izložbama s ne malim krugom poklonika, no krije da je zapravo serijski ubojica. Kad joj se netko previše približi ili je počne gnjaviti, ona ga likvidira uz pomoć svoje ukosnice od titana. Kako se prometnula u takvo što, ostaje zagonetka. Jedino tu i tamo na televiziji spomenu neki od njezinih "podviga": raspisali bi za njom i tjeralicu kad bi znali o kome je riječ, na raspolaganju im je jedino fotorobot, nacrtan uz pomoć nekog od svjedoka, ali na sreću, ne previše sličan. Nakon jednog takvog ubojstva očekuje je iznenađenje: dok se tuširala da spere miris neugodnog neznanca, iz garaže je čula buku. To ju je "dozivao" automobil i vabio na pravu seksualnu seansu zbog koje je zatrudnjela. Kasnije će joj iz vagine teći kolomaz, a u grudima neće imati mlijeka nego također neku sličnu tekućinu.
U međuvremenu se riješila roditelja prema kojima nije osjećala ništa, zapalila je kuću u kojoj je odrasla, no morala je promijeniti identitet jer je policija lako ustanovila tko je počinio zločin. Zato se unakazi i predstavlja kao tinejdžer koji je nestao prije deset godina. Njegov otac Vincent (poznati francuski glumac Vincent Lindon) nikad nije prestao tražiti sina, no neobično je što tom prigodom odbio DNK analizu i prihvatio tu kuću stranca, to jest mladu ženu koja se pretvara da je muškarac. I sam Vincent nije bez problema, on je šef vatrogasaca, već ima 62 godine i strah ga je da se još dugo neće moći baviti tim poslom. Zato si redovno daje injekcije steroida, ali kao i svi takvi stimulansi, i ovaj prestaje biti djelatan kad se koristi prečesto. Od glumca je redateljica tražila da se neprestano razgolićuje, a i Agathe Rousselle prošla je sličnu torturu, morala se omatati čvrstim zavojima da sakrije ne samo grudi, nego i sve veći trbuh, no kad se pokušala riješiti neželjenog djeteta, bila je zapanjena onim što je otkrila.
"Titan" je "body horror" u pravom smislu te riječi, povremeno će nas podsjetiti na "Sudar" Davida Cronenberga, no s kanadskim redateljem Julia Ducournau ima poprilično sličnosti, samo što se trudi biti još provokativnijom, i u tome uglavnom uspijeva. Nevjerojatno je kako u tom mrcvarenju ljudskih tijela ima i poprilično emocija. Vincent je toliko zabrazdio u samozavaravanje da mu ne smeta ni prizor Alexijinih grudi, koje joj on smjerno prikrije ručnikom. "Ma kao da si, uvijek ćeš biti moj sin", kaže on. Do finala ćete vidjeti još štošta pa i scenu u kojoj se glavni junak namjerno zapali upaljačem, no to je tek dosjetka koja zbližava dvoje protagonista. Čak bi možda i Alexia postala sve ono što Vincent želi, ali spoj ljudskog tijela i tehnologije prepreka je koja se ne može svladati samo tako. Redateljica upravo tjera svoje protagoniste do takvih krajnosti, kako bi pokazala da je ljudska egzistencija sama po sebi apsurdna.
Film je neosporno izvrsno režiran, rane scene u kojima Alexia dokazuje zašto je zovu "kraljicom autoshowa" mogle bi se koristiti i u reklamnim spotovima, da je film potpisao muškarac moglo bi ih se navoditi kao primjer mizoginije, no u posebnom redateljičinu slučaju bit će da je puno prije riječ o mizantropiji. Srećom, drugi dio filma uvodi nas u svijet uvrnutih emocija koje kakve god da jesu, ipak ostavljaju snažan dojam na gledatelja. U izvjesnom smislu "Titan" je krajnje neobičan film o roditeljskoj ljubavi, kojem se ne može prigovoriti nikakva kalkulacija
"Sirovo" je u svakom pogledu cjelovitiji i uredniji film, no "Titan" se zaputio u smjeru u kojem nema zaštitne mreže, što treba znati cijeniti. Problem je samo što je redateljica - kao i njezini likovi - došla do određene granice odakle prijeti provalija, ponajprije kreativna. Ipak, ona ima samo 37 godina i možda će shvatiti da je "body horror" slijepa ulica u koju se isplati ulaziti tek povremeno, ne prečesto. Poput injekcija steroida kojima se "fiksa" njezin protagonist Vincent, koje ostavljaju trajne posljedice ako se koriste neumjereno.
Titan
(Titane, Francuska, Belgija, 2021.)
Režija: Julia Ducournau
Glume: Vincent Lindon, Agathe Rousselle, Garance Marillier
Body horror
Ocjena: 5